Keko

Znam da je iz Lučice, da je uvijek u pokretu, u žurbi, da se često uvuče i u trajekt... Možda su nadodali da je jednom tako, kao slijepi putnik, produžio i do Splita. A možda i nisu nadodali, možda stvarno jest... Kako god, legenda je. Da ima ugrađen kilometar-sat, brojka prijeđenih kilometara bila bi impozantna.

Čini mi se da sam od nekog čuo da se zove Keko. Ako nije tako, objaviću ispravak i ispričati se po čl. 3 Zakona o medijima. :)

Vis - mjesto opasnog življenja

Opet se srušio bor. Ovaj put "premostio" je ulicu (srića da je kola uska!) i nije ugrozio živote, a moglo je biti i drugačije. Naslov koji sam dao ovom postu na pameti mi je već duže vrijeme, točnije otkad su zaredale slične situacije s borovima, palmama, kipovima, krovovima... Prepoznajete mjesto? Krov stare Jugoplastike kraj Lupija. A preko puta je kuća Blagojević i osoba zaslužna za ovu fotografiju.

Od jučer me muči prehlada i ne da mi se izlazit iz kuće, pa sam Mirelu, koja mi je javila za ovaj događaj s borom, zamolio da ga fotografira i pošalje mi fotku. Tako ste dobili fotodokumentiranu vijest.

foto: Mirela Blagojević

Hrvatska na krovu Afrike

Zadovoljstvo mi je kad funkcionira interakcija blog - posjetitelji, kad mi se dostave zanimljive vijesti, fotografije... ili se samo komentira sadržaj bloga. Ovom prigodom gospođa Marilyn Radica je s nama podijelila fotografiju događaja kad se hrvatska zastava našla na krovu Afrike. Evo, kako je do toga došlo:

Postovani gdin. Kezic

Evo jedna zanimljivost -
Naime - vlasnik firme za koju ja radim vec skoro 6 godina - gdin Philip Vermeulen, ljudi ga znaju kao covjeka koji je kupio zgradu Diokoma, te bivsu tvornicu Neptuna, ima dvije registrirane firme na Visu.  On je Juzno afrikanac te vecinu vremena provodi u Juznoj Africi - saljem Vam sliku koju mi je poslao kada se (po drugi put)  popeo na Kilimanjaro (Kilimandžaro) -- obecao mi je da ce sa sobom uzeti Hrvatsku zastavu - te mi poslati sliku!! Pa saljem Vam ako mislite da bi bilo zanimljivo ...
(Philip je onaj koji drzi zastavu i jos mu jedna visi iz borse!)

Srdacan pozdrav

Marilyn

Zla sudbina spomenika NOR-a

I ovi rijetki spomenici NOR-a koji su preživjeli rane devedesete nemaju jamstvo da će izbjeći zlu sudbinu. Ovoga na Kutu je jučer oborio kamion s pivom. I gle ti slučajnosti (?): baš na rođendan pokojne Jugoslavije.

Zbogom oružje - zbogom Walther P38?

Poznati njemački pištolj  Walther P38 cal. 9mm dugi, kojim su bili naoružani njemački dočasnici i časnici u 2. svjetskom ratu cijenjen je među poznavateljima i ljubiteljima oružja i cijena za dobro očuvan primjerak je oko 600€. Zasad ga ne namjeravam prodavati, ali tko zna... ako ova recesija potraje :). Naravno da je uredno registriran i da bi kupac morao imati nabavnu dozvolu.

Kako rastaviti pištolj Walther P38: https://youtu.be/-aeesFL7qM0

Igra u kamenu

Nerijetko u ulici koja iz Kuta vodi prema Lučici iz temelja kuća izranja živa stijena i vidi se kao izbočina na koju se nastavlja uvis kameni zid kuće. Nije ih baš lipo za vidit, ali tako je bilo, tako se zidalo... kuća je tako "na tvrdo", a i nije to onda bilo lako razbijat. Kad bi se tako našla na putu zidom bi se "zajašila" i gotovo. Otukla bi se tek toliko da bi se kolom (kaletom) kraj kuće moglo prolazit. Ma, uvik je bilo svita koji ima volje, vrimena i dara da i tu situaciju nadiđe svojom kreativnošću i sklonošću da oplemeni tu grubu stinu.

Pozdrav iz Visa - 20101018

Profesor Braco (Luki Biličić) pozdravlja prijatelje Petra i Cicu na dalekom i hladnom sjeveru i ne želi im reć da je ovdje ugodno sunčano i da se iz mora vade zubonje od pet i po kila... Da ne bi patili!

U "Vatrice" se u nedjelju slavilo krštenje malog Daria...

... a kod "Bise" smo mogli popit kavu mujta. Zadnji je dan rada i tako se Bisa galantno oprostila od gostiju.  Za one koji ne znaju: lokal preuzima Bejbi -  novi vlasnik.

E, ovdje dolje možemo sitnim slovima napisat ( da Cico i Petar ne mogu pročitat! ) da je zubonju ulovio Rošo, dao ga na lot i tako je finil u Bracota.

Pozdrav iz Visa - 20101018

Profesor Braco (Luki Biličić) pozdravlja prijatelje Petra i Cicu na dalekom i hladnom sjeveru i ne želi im reć da je ovdje ugodno sunčano i da se iz mora vade zubonje od pet i po kila... Da ne bi patili!

U "Vatrice" se u nedjelju slavilo krštenje malog Daria...

... a kod "Bise" smo mogli popit kavu mujta. Zadnji je dan rada i tako se Bisa galantno oprostila od gostiju.  Za one koji ne znaju: lokal preuzima Bejbi -  novi vlasnik.

E, ovdje dolje možemo sitnim slovima napisat ( da Cico i Petar ne mogu pročitat! ) da je zubonju ulovio Rošo, dao ga na lot i tako je finil u Bracota.

O blogu "ISSA-VIS-Kut"

"Za Višane, Issa-Vis-Kut blog je već odavno kultno mjesto na webu..." – tako o mojem blogu pišu na internet portalu "Moj otok Vis". Ako i nije istina, lipo je čut.

A kako sam postao bloger? Rođen sam u Malom Prologu, odrastao u Metkoviću i naturalizirani sam Višanin koji se 1978. godine nastanio u Visu gdje sam došao kao policijski pripravnik nakon završene gimnazije u Metkoviću, nezavršenog studiranja na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu i odsluženog vojnog roka. I tako... oženio Višku, ostao. Zbog ljubavi prema knjizi izvan formalnog obrazovanja ostao na neki način "vječiti student", pa i u smislu one vječne ljudske potrage za znanjem i smislom postojanja. A fotografiju sam (što me na određeni način i vodilo prema današnjem bloganju) volio još kao osnovnoškolac.

Policijska karijera je trajala svega dvadesetak godina, upravo koliko je trebalo da se steknu uvjeti za prijevremenu mirovinu i započne miran, opušten život na ovom biseru Mediterana. Tako sam 1998. godine s mjesta zamjenika zapovjednika policijske postaje umirovljen na vlastiti zahtjev. I onda sam shvatio: ako mladi ne odete s otoka, poslije vas nitko i ništa ne može otjerati...

Moje informatičko znanje je neformalno i skupljano po potrebi. Prvo pravo osobno računalo je u policijsku postaju stiglo 1994. godine i za potrebe posla svladao se word i stjecalo osnovno informatičko znanje. 2004. godine sam kupio računalo, a potom i maleni digitalni fotoaparat. Mislim da je bio OLYMPUS C160. Pa onda i HP scaner i digitalna avantura je mogla započeti. Fotkanje, skeniranje, sređivanje obiteljskih albuma, obrada u Photoshopu, digitalna restauracija... Zima na otoku više uopće nije bila problem.

Brzog interneta na Visu još nije bilo. A uz onaj obični mogao si samo otvarati sadržaje s interneta koji nisu imali veću memorijsku težinu. Da bi otvorio fotografiju tešku cca 200 kb trebalo ti je više od minute... A onda tehnološki pomak. ADSL! I na Visu. Slijedi surfanje i otkrivanje bloga kao internet medija. Kako je na portalu index.hr bio dobar blog alat (ocijenjen najboljim u 2006. godini) registrirao sam se u svibnju 2007. godine s imenom bloga ISSA-VIS-Kut na url kut_.bloger.hr , počeo blogati i tako otkrio da već ima nekoliko viških blogera. Nažalost, većina ih se s pojavom facebook-a predala i odustala. Komunikacija među blogerima kroz uzajamno, često samo kurtoazno, posjećivanje nije me odveć zanimala i htio sam iz bloga izvući maksimum u smislu upoznavanja publike izvan blogerskog svijeta s onim što radim i stavljam na blog. Još o imenu bloga... Zašto ISSA-VIS-Kut? Zašto Kut? ISSA u sebi nosi drevnu prošlost, VIS je ime i gradu i otoku, a Kut je predjel grada Visa gdje stanujem. Predivni, jedinstveni Kut... Trebalo ga je davno zaštititi od nadobudnih arhitekata. Ovako ima veliku tamnocrvenu "ranu". Na ljudsku sebičnu "za kat više, za metar više, za apartman više..." država je bila mlaka i potkupljiva.

Nabavivši OLYMPUS SP560 UZ mogao sam odraditi svaki "reporterski zadatak". Kad su uslijedile prve posjete i komentari Višana izvan Visa - iz Splita, Zagreba i Amerika - impresioniralo me s kojom lakoćom „nabasaju“ na moj blog i koliko im znači vidjeti fotografije rodnog škoja, obične ljude, stare obiteljske fotografije, video zapise i životne situacije. To me usmjerilo. Zašto ne ugoditi i sebi i drugima istovremeno; pružiti zadovoljstvo onima koji sanjaju Vis, koje zanima sve što je u vezi s Visom, od toga kakvo je vrijeme pa do saznanja o svojim korijenima kroz stare fotografije... Zgodan je slučaj s kratkim video zapisom iz Kuta kojeg sam stavio na blog nakon čega je uslijedio mail sa zahvalom mlade Splićanke u ime svog barbe koji je na mojem blogu vidio da mu je brod uredno vezan, da je tenda cijela... A baš da će put Visa, dan prije je bila nevera i brinulo ga... I tako, uštedio čoviku put. Usmenom predajom o "nekom blogu ISSA-VIS-Kut na kojem svašta ima; danas se dogodi i za po' ure to mo'š vidit na internet..." rastao je i broj posjetitelja sumještana. Čak su se na simpatičan način počeli miješati i u "uređivačku politiku". U posljednje vrijeme broj posjetitelja dnevno se kreće oko 200. Ako je nešto posebno zanimljivo bude ih i blizu 300. Većinom izvan Visa, jer je malo mlađih obitelji na Visu koje imaju brzi internet.

Problema s ljudima nemam. Ako im priđete sa simpatijom i bez zločestih namjera, zadobićete njihovo povjerenje i dozvolit će da ih fotografirate, snimate i objavite. Većini to i laska. Pa svi smo malo i tašti, zar ne? Onda sve te zgodne situacije, fešte, prizori... Bude vam žao da to imate snimljeno, a da ne podijelite s drugima. Prestar sam već da bih patio za nekim fotografskim ambicijama, za kvalitetnim skupim fotoaparatom i opremom, a ni financijski si to ne mogu priuštiti... Ipak, uhvatim se ponekad kako ljubomorno pogledam za nekim balavcem, tatinim sinom, koji se razmeće fotoaparatom koji vrijedi k'o polovni auto. I s kojim će se samo poigrati jedno ljeto...

Blog alati se usavršavaju, blogger/ blogspot koji je vezan uz Google račun me privukao zbog lakoće editiranja i ažuriranja. I sad sam tu na url: kut-vis.blogspot.com . Teče četvrta godina mojeg bloganja. Foto i video svaštara uz nešto teksta (tek toliko da vide kako nisam nepismen) ide dalje. (2010. godine)

piše: Nikola Kežić, kut-vis.blogspot.com

*****

Update, 8.10.2015.
Već 8 godina bloganja (blogiranja)!

Ovako je izgledao blog dok je bio na blog servisu bloger (index.hr)

Znao sam se poigrati s photoshop-om, popričati sam sa sobom... "K'o pametan s pametnim..." - komentirala je moja nećakinja Tina.

O posjećenosti stranice, o rankingu... Ovo će znalcima biti najobjektivniji indikator - zabilježeno u lipnju 2015. godine.

Foto: Bogoljub Mitraković (2015)

SLOBODNA DALMACIJA - 23. lipnja 2016. (tiskano izdanje)

foto: Sanja Anastasov (2012)

foto: Željko Vojković (2018)

U posljednje vrijeme manje je reportaža s mjesta događanja...


Često sam fotografirao u Vatrice. Sad mi je Mare uzela Nikona i ...

Lambik odlazi u povijest

I posljednji lambik na Kutu odlazi u povijest. Iza  dosjetki i smijeha neuspješno se pokušava  skriti žal za vremenom koje odlazi u nepovrat, za tradicijom koja se gasi, za ljudima kojih više nema... Kad bi se prije lambikalo znalo se okupiti i po dvadesetero, tridesetero ljudi; družilo bi se, smijalo, jelo i pilo, grijalo uz kotao ako bi bilo studeno kao ovih dana...
U vrijeme 2. svjetskog rata proizvodio se tu i alkohol za sanitetske potrebe, za ranjenike, a spominje se da  je jednom i kuverta  letila u zrak kad je eksplodirao kotao. Priložilo se bilo...

 

Restauracija preslice na crkvi Gospe od Spilica

Počelo je demontiranje preslice na župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (Gospe od Spilica) u Visu. Svaki kamen se skida, naravno i zvona, te će se vratiti uz povezivanje - učvršćivanje kamenih blokova metalnim šipkama. Pola milenija stara crkva (preslica je nešto mlađa) tako se nastavlja obnavljati, a nakon preslice na red bi trebalo doći pročelje; one prekrasne rozete, pragovi i ostalo... Ovako nešto ne događa se često nego jedanput u više stotina godina.

Svačiji prilog i donacija će sigurno dobro doći u ovo vrijeme recesije.