Uz predstavljanje Memorijalne zbirke Ranko Marinković u Splitu

Piše: prof. Tihana Skerbić

U GKMM-u u publici je najviše bilo Višana, profesora i srednjoškolaca

Na ovome  blogu objavljena je najava multimedijske književne večeri u povodu 102. obljetnice rođenja: 'Ranko Marinković u riječi, zvuku, slici...' u organizaciji Memorijalne zbirke Ranko Marinković, Vis i GKMM, Split. Sada je red kazati koju o tome kako je bilo te večeri u Splitu, 20. veljače, u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Za ovu ću prigodu kao članica MZRM i aktivna surealizatorica projekta sa čitateljima  bloga podijeliti svoje dojmove. Naravno, bili smo  prezadovoljni što je velika  dvorana Središnje knjižnice GKMM, Ulica slobode 2, bila prepuna i što je publika s pozornošću pratila program. Pokazala se dobitnom formula slojevito zamišljene večeri jer se smjenjivalo predstavljanje Zbirke s prikazivanjem video uradaka te slušanjem audio snimaka.  Slijedilo tumačenje navedenog kao i čitanje pjesama posvećenih velikome Ranku Marinkoviću... Sve je teklo kao u nekim  valovima, u ciklusima koji nisu bili predugi nego razlomljeni.

Podsjetimo i ovom prigodom kako naša viška Zbirka MZRM  djeluje od 2008., a kao udruga od 2012. godine koja je sada po prvi put gostovala u Splitu. Djelovanje Zbirke vezano je uvijek uz nabavku novih knjiga i ostalih artefakata, posebno multimedijskih, u fond Zbirke . Uvijek nastojimo  organizirati  i razna  događanja te književne , likovne  i audio večeri. Sve te aktivnosti neprestance imaju, što je važno za kontinuitet, potporu Grada Visa, Splitsko-dalmatinske županije i Zaklade HAZU. U programu  u Splitu u GKMM sudjelovali su kao domaćin Ingrid Poljanić, dipl. knjiž., voditeljica programa kulturnih aktivnosti u GKMM, akademik Tonko Maroević - povjesničar umjetnosti, književnik i književni kritičar, Mladen Vuković, novinar i urednik HRT-Radio Split, te  prof. Anči Fabijanović - voditeljica Memorijalne zbirke Ranko Marinković, Vis. Odabrane pjesme i ulomke čitao je Trpimir Jurkić, dramski umjetnik i predsjednik OMH Split.

Veliku pozornost publike pobudilo je prikazivanje ulomaka iz drame Albatros, snimke slavne, može se reći kultne kazališne predstave koja je izvedena  i snimljena na brodu za vrijeme putovanja iz Splita prema Visu. Režiju potpisuje nenadmašni Mladen Carić , a likove utjelovili briljantni : Ivica Vidović, Josip Genda i Pero Kvrgić. Akademik Maroević za svoje je izlaganje izabrao temu Albatros kao dramu zavičajnog elementa. Govorio je o tome kako se tu Marinković na neki način naslanja na Krležu, kako je to mladenačka drama u kojoj se ogleda zavičaj kao inspiracija i u kojoj ima i nedovršenosti, u kojoj su karakteri čak i prenaglašeni. Ali, ona je ujedno, ističe Maroević, zrelo dramsko djelo koje nagoviješta ona kasnija ostvarenja, još bolja, razrađenija, punija, sa značajnijim dramskim nabojem. Naglasio je i to kako je Marinković za svaku dramu odabrao drugačiji oblik dok je samo Albatros groteska. Sudeći prema reakcijama publike, a ulomke je birala moja malenkost, ramišljanje Tamburlinca o povratku u zavičaj , njegovi unutarnji sukobi ličnosti , a pogovoto strah od nadolazećeg susreta s grobljem i poluotokom  Prirovo, ostavili su na publiku doboki utisak. Odabrani ulomci, gluma, poruka i snimka predstave Albatros oduševili su publiku. A u njoj je bilo i puno Višana , profesora i srednjoškolaca. Izvanredna posjećenost razveselila  je gospođe Anči i Ingrid  kao i  sve sudionike u programu.  Posebnu pomoć pružila nam je gospođa Poljanić aktivirajući se nesebično u pripremi događanja, organizaciji izložbe te njihovoj realizaciji. Valja istaknuti i to da je u publici bila i Dobrila Cvitanović , predsjednica OMH Vis, koja je za ovu prigodu doputovala u Split kao i Stipe Vojković, predsjednik Gradskoga vijeća grada Visa .

Profesori i učenici su također bili zadovoljni. Naučiti nešto o velikome piscu kroz multimedijski pristup svakako je uvijek i te kako važano i poticajano.

Više nego zanimljivo bilo je i čitanje pjesama kojima je „prošarana“ ta večer, pjesama koje su kao kolege i prijatelji Marinkoviću posvetili pjesnici kao što su sam Tonko Maroević,  akademik Jakša Fiamengo i Arsen Dedić. Slušale  su se i Arsenove uglazbljene pjesme Ruke te Geste i grimase, uz veliki pljesak publike. Posebno je dobro primljeno i pismo koje je prof. Ani Linčir u povodu obnavljanja OMH Vis poslao veliki viški i hrvatski književnik  u  kojem naglašava kako je upravo zbog matičinih knjiga – postao književnikom. Sve to, izražajno je i sugestivno čitao dramski umjetnik i  predjednik OMH Split, Trpimir Jurkić.

Mladen Vuković sa Radio Splita, za kojega odmah moram istaknuti kako je i  prijatelj i donator Zbirke, kao novinar i urednik kulture, govorio je o bogatstvu fonoteke Hrvatskoga radija, ali i upozorio da mnoge snimke tek valja pronaći, spremiti, sačuvati... Kao zvučnu ilustraciju čuli smo i snimku glasa velikoga hrvatskoga književnika. Upravo je Vuković govorio o obilju pjesama koje su Ranku Marinkoviću posvetili prijatelji i umjetnici: uz već spomenute to su Boris Maruna, Anđelko Novaković, Bože V. Žigo, Ante Stamać, Borben Vladović i mnogi drugi. Napomenuo je Mladen Vuković i kako bi bio red da Ranko Marinković na Visu dobije i spomenik, jer ga je zaslužio...

Upravo se na to  nadovezala prof. Anči Fabijanović rekavši kako već postoje takve incijative i u Gradu Visu, npr. od strane voditelja Muzeja Issa Borisa Čarga ili pak ideja o ulici od strane prof. povijesti Gorana Mladinea. Ona osobno, a to je rekla i te večeri, upravo Zbirku shvaća kao svojevrsni spomenik, trajno aktivan i trajno poticajan. Naglasila je kako multimedijski dio Zbirke čini njeno posebno bogaststvo. Riječ je o  izvrsnim uratcima kao što su ciklus od pet Tv drama Zagrljaj i film Kiklop Tonča Vrdoljaka, ali i mnogi dokumentarci .  Nema sumnje, Marinkovićeva literatura je teška, pa video i audio obrada svakako pomažu u boljem shvaćanju i boljoj dostupnosti i prijemčljivosti Marinkovićeva opusa. Ta su djela uvijek duboka, ona teže satiri i sarkazmu, ali opajaju misaonošću i porukom. Svaku prigodu koristim, pa i ovu u Splitu, za naglasiti kako su donacije znantno obogatile Zbirku – od Školske knjige, preko Hrvatskog kulturnog kluba i Knjižnice HAZU do Hrvatske knjižnice za slijepe, Hrvatske pošte i umjetnika kao što su Kruno Bošnjak, Iva Perović, Lenka Singolo, Nenad Marasović, Boris Čobal i mnogi drugi, a veliki donator je i HRT.  Valja zadovoljiti visoke kriterije da bi se u trajno vlasništvio dobile snimke koje onda služe za edukaciju , analizu te pomoć u učenju. Naglasila je voditeljica Zbikre MZRM i želju da Marinković (p)ostane pravi kulturni brend, ali i povod da učenici i studenti dođu u Zbirku i na naš otok  proučavati IN LOCO njegovo djelo. To se već dogodilo za proslave 100. obljetnice rođenja Ranka Marinkovića kad je domaćin profesorima i učenicima iz tri hrvatska grada bila prof. Ivana Koceić, a sada traju dogovori da to ostvare neki srednjoškolski i sveučilišni profesori baš iz Splita, Zagreba ... Pripremaju se mnoga događanja uz ugledne sudionike, a važan je podatak da je zbirka MZRM dva puta tjedno, a po potrebi i u drugim terminima, otvorena za javnost i to u prostoru kojeg je osigurao grad Vis. Za one koji možda ne znaju to je II kat Kulturnoga centra.

Nakon multimedijske književne večeri vezane uz djelo Marinkovića viška Zbirka predstavila je u splitskom GKMM-u  svoj fond (rukopise, knjige, fotografije, slike, plakate, kazališne programske knjižice, press materijal  itsl.) na prigodnoj izložbi... Takvu je izložbu najprije u Visu, lani s naslovom Tragom Ranka Marinkovića i naglaskom na likovnom izrazu, organizirala i priredila već spomenuta prof. Ivana Koceić, također članica Zbirke. U Splitu izložba nudi i šire: presjek viške zbirke sa spomenutim izlošcima iz njezinoga bogatoga fonda. Ostaje za izdvojiti, uz knjige koje su osnov svega, a koje je ustupila i GKMM u izboru Ingrid Poljanić i šah na kojem je Ranko Marinković igrao u Zagrebu u Hrvatskom kulturnom klubu. Tu su i  karikatura koju je u Večernjem listu objavio Zvonimir Gavranović Gaga, fotografije iz časopisa Most tj. The bridge, slike i rukopisi vezani za djelo i život Marinkovića kao i pismo upućeno Ogranku MH Vis. Razgledati se mogu i rukopisi  Marinkovićevih djela na francuskom, talijanskom , španjolskom i slovenskom  jeziku ,a  predstavljena je i bogata fono i videoteka. Dio izložbe odnosi se na ulomke iz tiska. Tu je i feljton akademika Maroevića napisan nakon Marinkovićeve smrti te Zbornici tiskani u Komiži kao dio Dana RM koji se bijenalno održavaju u gradu gdje je književnik pokopan. Izložene su također već spomenute umjetničke slike i kipovi koje su velikome Marinkoviću posvetili mnogi umjetnici...

Za kraj  mogu reći kako znanstveno-stručni i posebno multimedijski pristup ostaju kao trajno opredjeljenje naše viške zbirke, uz ostvarenje ideje da se o velikome književniku u Zbirci pa i šire govori «živo», uz dostojanstvo i poštovanje ali i pitkote nikad dosadno. Kombinacija obrazovanja mladih, poticanja nove kulturne i književno baštinske ponude grada i otoka Visa, okupljanje uglednih znanstvenika, dramaturga i književnih kritičara te akademika, a sve uvijek uz čitanje i tumačenje djela velikoga Marinkovića, čini ovu Zbirku jedinstvenom. Ovakav iskorak, kao što je bilo uspješno gostovanje u Splitu,  u prekrasnom prostoru GKMM, uvijek je najbolji poticaj za nova nastojanja, nova događanja, nove pozive znanstvenicima, glumcima, književnim kritičarima... da zajedno život i djelo Ranka Marinkovića tumačimo s dostojanstvom  – uvijek s uvažanjem i analitički, ali nikad dosadno već naprotiv poticajno. Završila bih ovaj  svoj osvrt sa znakovitom mišlju voditeljice Zbirke Anči Fabijanović : „ Ne smijemo biti skromni, nego poželjeti nove iskorake Zbirke – do Zagreba, Italije i dalje...“.

(Tihana Skerbić, prof. povijesti i  etnologije)

Moji utisci s putovanja u Lovrenc na Pohorju u Sloveniji

Foto: Anžej Bečan

Piše: Tihana Skerbić

     Slovenija...
     Zemlja s kojom je Lijepa naša sve do nedavno njegovala čitav niz sukoba na dnevno - političkoj razini u vrijeme bolnog pretakanja iz jedne državne asocijacije u drugu.( Ili, oprostite mi na nepreciznosti, njihova s našom ...)
     Protagonisti i komplikatori nemilih događaja filmskom su pompoznošću svakodnevno bljeskali pred našim očima, izazivajući pri tom buru emocija čas s jedne, čas s druge strane.
     Komičari nas i dan danas uveseljavaju sočnim šalama na račun alpskih nam susjeda, a filmski uradak Branka Đurića ( autora legendarne "Audicije") , s naslovom "Kajmak i marmelada" također me  nije ostavio imunom na formiranje dodatnih stereotipa o razlikama između "ovih i onih", "njih i nas".
     Moje prezime je Skerbić. Tu kod nas u Hrvatskoj teško se pamti, pa onda valjda i zato teško izgovara.

   

 Prezime je, naime, slovensko. U svom izvornom obliku ovo bi prezime na mjestu slova ć, trebalo imati "tvrdo" č, ali to slovo vremenom se negdje izgubilo, a s njim kao da su se izgubile i rastopile i sve druge uspomene vezane za tu slovensku obiteljsku genealogiju.
     Da vam onako, bez okolišanja i ljudski objasnim - pa bilo me je uglavnom baš briga za one hladnjikave i čudnovate rođake mog supruga tamo negdje preko Sutle.
     Još manje mi je padalo na pamet zamarati svoju kćerkicu podacima o tome kako je zapravo, po pradjedu rođenom Slovencu, pa onda i djedu Slovencu, dijelom i sama Slovenka.
     Obiteljski nesporazumi davno su pokopani s mrtvim precima.
     Naravno da nikada nisam ni slutiti mogla kako će mi jednoga dana kćerkica od samo osam i pol godina doći kući sa pozivnicom za put ... I to ni manje - ni više nego baš u Sloveniju!
     Obzirom da se radilo o njezinom prvom nastupu u sklopu HGG - Vis, odlučili smo otputovati zajedno s njom.
     Pa makar to bila i Dežela ! Jer priznajte, koji bi roditelj to propustio ...
     Prije polaska sjetila sam se one narodne koja kaže da čovjek često sretne svoju sudbinu baš na putu kojeg je htio izbjeći.
     Put u Sloveniju i natrag bio je dug. Za vrijeme vožnje pri povratku imala sam dovoljno vremena za sređivanje utisaka, a oni su bili tako daleko od svih Đurićevih i Pervanovih, Jacinih i Pahorovih filmova ...
     Ti su , sada samo moji utisci, bili miljama udaljeni od svega onog što nam svakodnevno  nameću politički, estradni, a ponekad i kulturni establišmenti sa svih strana.

     Već pri prvom susretu s pohorskim puhačima bilo mi jasno da smo u kontaktu s običnim , skromnim i jednostavnim ljudima lišenim želje za moći bogatstvom, slavom ili intelektualnim prestižem...
     Vidjela sam zagrljaje nekih naših glazbara sa njihovima bez ispraznih fraza i suvišnih riječi.
     Još prije polaska doznajem kako ovo prijateljstvo naših glazbara i pohorskih puhača datira od 1998. I traje neprekidno sve do danas.
     Predsjednik tadašnjeg KUD -a Lovrenc na Pohorju gospodin Stanko Šlag jednoga je ljetnog dana sjeo na terasu hotela Tamaris u Visu. Privučen taktovima glazbe koja je dopirala iz prostorije Hrvatskog doma na katu iznad , uspeo se stubama gore. Tu su naši muzikanti uvježbavali nastup.
     Bio je to početak. Sve ostalo je povijest.Nastupila su uzajamna gostovanja naših glazbara u Sloveniji, a njihovih s Lovrenca kod nas.
     Nakon ovih nekoliko dana provedenih u Sloveniji , u siječnju ove godine - među nama otočanima, pojavilo se pitanje kako ovim ljudima uzvratiti gostoprimstvo. Naše su mogućnosti skromne i ograničene. Hoćemo li im moći uzvratiti barem polovično? Boraveći u Sloveniji vrijeme smo provodili penjući se po Pohorju, vozili smo se žićarom, a viška dica vrištala su od sreće sanjkajući se na Rogli čitav dan. Obrazi rumeni poput žarulja blistali su im do ushićenja i sreće.

   Šlag na tortu nije bio samo gostoljubivi domaćin i organizator gospodin Stanko Šlag, nego i publika koja se koncertnoj noći naših glazbara približila brojci od tisuću!
     Toplina i veliko srce domaćina naveli su me da još jednom razmislim o stereotipima s početka ove priče.
     O zamci generaliziranja u koju se prelako može uklizati.
     O poruci koju mi je , zajedno se onom pozivnicom moje dijete unjelo u kuću.
     Bilo je to nešto više od obične pozivnice za koncertni nastup, kao što je Hrvatska gradska glazba za mene, a vjerujem i sve nas otočane, nešto više od obične glazbe.
     To je glazba u koju su utkani duša, mudrost, optimizam i snaga svih naših predaka koji kao da su opet s nama svaki put kad čujemo izvođenje njezinih prvih taktova.
     To je dobar duh koji nas neče napustiti sve dok slijedimo njegove note.

     Nematerijalna baština naših predaka sačuvana u gradskoj glazbi , osnovanoj još davne 1848. ima svoje nasljeđe vidljivo kao i sve opipljivo, baš kao što su opipljivi kamen, loza ili maslina. Onome tko zna slušati, onome tko zna osjećati...
     Tijekom  boravka u Sloveniji naši iz glazbe bili su počašćeni i mogućnošću leta s jednim pilotom - inače članom Puhače glazbe Lovrenca. Nekoliko njih odvažilo se na ovu avanturu, a mi manje hrabri promatrali smo ih s vrha Pohorja i mahali im čvrsto stojeći na zemlji.

     "Ribe nek plivaju morem, ptice neka lete zrakom, a mi ljudi - stojmo čvrsto na zemlji" - uvijek mi je govorio moj barba pomorac. Je li uistinu baš tako? Ili je to opet još jedan u nizu nasljeđenih stereotipa ?
     Dragi glazbari želim da prilikom idućeg posjeta Sloveniji svi prikupite jednaku hrabrost za let i neka novim svjetovima koji se, zahvaljujući vašim notama, otvaraju pred nama - doista samo nebo bude granica.
     Neko bolje i drugačije nebo.
     Nebo boje nade u susret čovjeka s drugim čovjekom, s njegovim prijateljima,  s ljudima!
     A možda i susret ponekih od nas i sa svojim korjenima ...
     Jer kažu da krv ipak nije voda, zar ne?