Unučica - Photobook 2020

Fotkam ja svakoga, a di neću unučicu i sina... Samo, dao sam se nagovoriti to činiti po suncu što u principu ne volim. Veliki kontrast sunca i sjena "zbuni" software...

Prijepodne u Grandovcu

Danas prijepodne unučica se s ekipom uputila u Grandovac. Pod mojim nadzorom, naravno. Za uspomenu ostaje i video zapis...

 

I fotografija može biti molitva

Volim te posebne, blagoslovljene dane. One dane kad ništa nije ružno, kad se stope Tabula Smaragdina, Hermes Trismegistos i Isus Krist u bljesak spoznaje... Kad vas samo klik okidača fotoaparata dijeli od molitve i ganuća. I fotografija može biti molitva.

[ads-post]

I fotografija može biti molitva

Volim te posebne, blagoslovljene dane. One dane kad ništa nije ružno, kad se stope Tabula Smaragdina, Hermes Trismegistos i Isus Krist u bljesak spoznaje... Kad vas samo klik okidača fotoaparata dijeli od molitve i ganuća. I fotografija može biti molitva.

Sretna Nova! Na dobro von mlodu lito!

Oj vi barba Nikola, zlatna kito,
na dobro vam mlado lito!

Nerado, al' moram

Moj braniteljski status sigurno nije toliko zanimljiv da bi o njemu trebalo pisati. Ali, eto, nađu se i takvi koje to zanima. Čudnih ljudi ima. Za mene kao i za tisuće ovlaštenih službenih osoba (policajaca) i djelatnih vojnih osoba koji su pripadali oružanim snagama RH status branitelja su evidentirala ministarstva MUP i MORH. Točka. Svaki policajac u Hrvatskoj koji je svo vrijeme rata bio u aktivnoj službi ima jednak broj upisanih dana ratnog staža. Ima li tu nešto nejasno? Naravno da nema. Je li tako trebalo biti? Ja nisam adresa kojoj treba to pitanje upućivati. Ipak gospodi s linka na FB stranici PROVISLO (inače stranica kojoj je sistem administriranja perfidan)

https://www.facebook.com/groups/148142991953258/permalink/1020327284734820/

koji žude za odgovorom moram udovoljiti. Imam i dva zlatna sina... I oni su pročitali bljuvotine na navedenom linku. Radi njih i radi djece svih policajaca ovo pišem. Točnije, radi sve naše djece. Radi Antonie, kćerke predsjednika viške HVIDR-e i viške dogradonačelnice ...  Imaju li oni pravo živjeti u ozračju mira i sigurnosti? Konačno, i zbog svih vas koji me poznajete.

Dakle, Vis nije bio na prvoj crti. Vis je bio u jednoj specifičnoj situaciji. Okupacije i "kohabitacije". Trebalo bi puno vremena za to elaborirati... Vi mlađi Višani pitajte svoje očeve. Oni znaju.

Uglavnom, moja skromna braniteljska biografija nema herojskih djela o kojima bi mogao pričati unucima ili koja bi mi, kao nekima (istina rijetkima), toliko napumpavala ego da bih valjda trebao s visoka gledati na obične ljude i gaziti ih. Običan policijski posao, neugodan kakav već je, ništa više... U ratna vremena.

Ima tek jedna mala epizoda, beznačajna u odnosu na prave ratnike. U kolovozu i rujnu 1995. sam kao dozapovjednik posebne policijske postrojbe PU splitsko-dalmatinske upućen u Donji Lapac (Lika) neposredno nakon Oluje gdje sam se družio s divnim ljudima, koje ovom prigodom pozdravljam. Zadaća je bila uspostava civilne vlasti na netom oslobođenom području. Netko je i to morao raditi. Upoznao sam tamo sjajne ljude, policajce, heroje specijalce, posjetili ih u Gračacu, odnosili su se prema nama s poštovanjem, generalu Sačiću sam izradio natalnu kartu, a on me pitao samo jedno - hoće li umrijeti u čizmama ili u krevetu... Ovo malo da vam ne bude dosadno čitati.

Neki iz viške policijske postaje bili su angažirani za vrijeme akcije Bljesak... ili kako se već tražilo. Po povratku opet policijska rutina, nezahvalan i neugodan posao jer "uvijek je bilo budala i rata". Dozlogrdilo mi. I obitelji. Žena je htjela mirno spavati... znate, vi mlađi, nije tada bilo mobitela, nego pager i budila me motorola (radio stanica). Svim suprugama policajaca moje iskreno poštovanje.

1996. godine su izdavana rješenja o braniteljskom statusu, poslije se rješavali udjeli iz braniteljskog fonda, povlastica za uvoz automobila koju nisam ni iskoristio ni prodao... Sve već poznato. Priča tisuća pripadnika MUP-a i MORH-a. Čim su se ispunili zakonski uvjeti za prijevremenu mirovinu podnio sam zahtjev.  Zahtjevu je udovoljeno, Kad je stiglo rješenje, kleknuo sam i zahvalio Bogu.

Svim sudionicima Domovinskog rata koji su prošli daleko teži put kapa do poda! Kolegama policajcima: Nemamo se čega sramiti.

Svim Višanima, u prvom redu dragovoljcima, specijalcima... ali i svima koji su na bilo koji način dali doprinos, makar da su i 5 dana nosili odoru pričuvnog policajca, ili bili pripadnici ilegalne domobranske satnije, sklanjali i prebacivali odbjegle vojnike JNA, nabavljali i skrivali oružje, mudro i zrelo razmišljali i tako se i ponašali u tim vremenima, Kokotima... HVALA. Hvala i sreći koja nam nije okrenula leđa.

O pozadini ove priče drugi put. 

Dostaviti:

- MUP RH, Ravnateljstvo policije

- PP Vis

- Sindikat policije

- Zajednica udruga umirovljenih policajaca

Nerado, al' moram

Moj braniteljski status sigurno nije toliko zanimljiv da bi o njemu trebalo pisati. Ali, eto, nađu se i takvi koje to zanima. Čudnih ljudi ima. Za mene kao i za tisuće ovlaštenih službenih osoba (policajaca) i djelatnih vojnih osoba koji su pripadali oružanim snagama RH status branitelja su evidentirala ministarstva MUP i MORH. Točka. Svaki policajac u Hrvatskoj koji je svo vrijeme rata bio u aktivnoj službi ima jednak broj upisanih dana ratnog staža. Ima li tu nešto nejasno? Naravno da nema. Je li tako trebalo biti? Ja nisam adresa kojoj treba to pitanje upućivati. Ipak gospodi s linka na FB stranici PROVISLO (inače stranica kojoj je sistem administriranja perfidan)

https://www.facebook.com/groups/148142991953258/permalink/1020327284734820/

koji žude za odgovorom moram udovoljiti. Imam i dva zlatna sina... I oni su pročitali bljuvotine na navedenom linku. Radi njih i radi djece svih policajaca ovo pišem. Točnije, radi sve naše djece. Radi Antonie, kćerke predsjednika viške HVIDR-e i viške dogradonačelnice ...  Imaju li oni pravo živjeti u ozračju mira i sigurnosti? Konačno, i zbog svih vas koji me poznajete.

Dakle, Vis nije bio na prvoj crti. Vis je bio u jednoj specifičnoj situaciji. Okupacije i "kohabitacije". Trebalo bi puno vremena za to elaborirati... Vi mlađi Višani pitajte svoje očeve. Oni znaju.

Uglavnom, moja skromna braniteljska biografija nema herojskih djela o kojima bi mogao pričati unucima ili koja bi mi, kao nekima (istina rijetkima), toliko napumpavala ego da bih valjda trebao s visoka gledati na obične ljude i gaziti ih. Običan policijski posao, neugodan kakav već je, ništa više... U ratna vremena.

Ima tek jedna mala epizoda, beznačajna u odnosu na prave ratnike. U kolovozu i rujnu 1995. sam kao dozapovjednik posebne policijske postrojbe PU splitsko-dalmatinske upućen u Donji Lapac (Lika) neposredno nakon Oluje gdje sam se družio s divnim ljudima, koje ovom prigodom pozdravljam. Zadaća je bila uspostava civilne vlasti na netom oslobođenom području. Netko je i to morao raditi. Upoznao sam tamo sjajne ljude, policajce, heroje specijalce, posjetili ih u Gračacu, odnosili su se prema nama s poštovanjem, generalu Sačiću sam izradio natalnu kartu, a on me pitao samo jedno - hoće li umrijeti u čizmama ili u krevetu... Ovo malo da vam ne bude dosadno čitati.

Neki iz viške policijske postaje bili su angažirani za vrijeme akcije Bljesak... ili kako se već tražilo. Po povratku opet policijska rutina, nezahvalan i neugodan posao jer "uvijek je bilo budala i rata". Dozlogrdilo mi. I obitelji. Žena je htjela mirno spavati... znate, vi mlađi, nije tada bilo mobitela, nego pager i budila me motorola (radio stanica). Svim suprugama policajaca moje iskreno poštovanje.

1996. godine su izdavana rješenja o braniteljskom statusu, poslije se rješavali udjeli iz braniteljskog fonda, povlastica za uvoz automobila koju nisam ni iskoristio ni prodao... Sve već poznato. Priča tisuća pripadnika MUP-a i MORH-a. Čim su se ispunili zakonski uvjeti za prijevremenu mirovinu podnio sam zahtjev.  Zahtjevu je udovoljeno, Kad je stiglo rješenje, kleknuo sam i zahvalio Bogu.

Svim sudionicima Domovinskog rata koji su prošli daleko teži put kapa do poda! Kolegama policajcima: Nemamo se čega sramiti.

Svim Višanima, u prvom redu dragovoljcima, specijalcima... ali i svima koji su na bilo koji način dali doprinos, makar da su i 5 dana nosili odoru pričuvnog policajca, ili bili pripadnici ilegalne domobranske satnije, sklanjali i prebacivali odbjegle vojnike JNA, nabavljali i skrivali oružje, mudro i zrelo razmišljali i tako se i ponašali u tim vremenima, Kokotima... HVALA. Hvala i sreći koja nam nije okrenula leđa.

O pozadini ove priče drugi put. 

Dostaviti:

- MUP RH, Ravnateljstvo policije

- PP Vis

- Sindikat policije

- Zajednica udruga umirovljenih policajaca

Video razglednica: Kut

Kut, unučica, photoshop...

Unučicu zabavlja Photoshop, pa kad podjetinjim uz nju - photoshop seansa završi ovako: 

Prometna nezgoda na Visu

Sve je bilo spremno za vozačku avanturu. Novi bicikl guralica, kaciga, trenirka... Sve u omiljenoj boji. I nono s kamerom. A onda...

Uredno parkirani

Nono ili dida?

Kod mene ovo nije bila dilema odveć opterećena korijenima, pravohrvatstvom, domoljubljem, zavičajnošću, nekakvim izmima ili bilo čim drugim izuzev impulzivne odluke i izjave da kad već spavam s nonom onda je red da i ja budem nono i tako unučici pojednostavnim tituliranje i identificiram se s ovim škojem.  Ne možeš od none učinit baku i to još na njenom terenu, pa se ti sad misli... 

Djecu sam podigao na Visu, tu sam već trideset i tri godine i, za reć pravo, uvukla mi se u uho ta melodioznost i mekoća nazivlja nona i nono... A dida? E, igra srce, igra... Pa ona Arsenova pjesma "Dida moj"! A Thompson? Moj dida i ja...  A Tereza? O nono, nono... 'En ti nonu!

Moja prva zima na Visu

Na Visu sam "za stalno" od  10.12.1978. godine... Već punih 30 godina. Ne sjećam se više koji je trajekt plovio te nedjelje ( "Vis", "Partizanka"... mislim da "Ero" nije...). Ova fotografija načinjena je upravo te zime 1978/79.  U pozadini se vidi Bandirica. Primjećujete da nema  zgrade "La Mirage" i mnogih drugih objekata... Na brodu iza piše "MIRCE"...

      Od ugostiteljskih objekata postojali su tada: "Naprijed", dvije slastičarne na Klapavici ( Imeri i Shakiri), vojni restoran "Mornar", Dom JNA, "Kucica", "Sloga"... na Kutu - "Zora"... i to je zimi bilo sve. Ljeti bi se otvorio Lambik na Kutu i majušni disco-club u Kanariji...

       1979. godine otvorio je Vatro kafić na Kutu, pa Lela ... Biliba na Luci... Hotel ISSA je izgrađen tek 1984. godine...

Već sutradan, po dolasku, sam upoznat da je Vis zabranjen za strance i na vlastitoj koži osjetio težinu i neugodnost te činjenice. Zbog jedne Finkinje, Tine... A baš se radovao kako će me posjetiti na Visu slijedeće ljeto ... Šipak! Ostalo je samo sjećanje na noćno putovanje vlakom Beograd - Zagreb, doručak nedaleko željezničkog kolodvora... ova naša fotka iz jednog zagrebačkog parka...

         A kako je tek bilo drugima? Koji su imali rodbinu diljem svijeta... Svaki put podnositi zahtjev za odobrenje... Procedura...provjere... I tako sve do 1989. kad je ukinuta zabrana.

Moja prva zima na Visu

Na Visu sam "za stalno" od  10.12.1978. godine... Već punih 30 godina. Ne sjećam se više koji je trajekt plovio te nedjelje ( "Vis", "Partizanka"... mislim da "Ero" nije...). Ova fotografija načinjena je upravo te zime 1978/79.  U pozadini se vidi Bandirica. Primjećujete da nema  zgrade "La Mirage" i mnogih drugih objekata... Na brodu iza piše "MIRCE"...

      Od ugostiteljskih objekata postojali su tada: "Naprijed", dvije slastičarne na Klapavici ( Imeri i Shakiri), vojni restoran "Mornar", Dom JNA, "Kucica", "Sloga"... na Kutu - "Zora"... i to je zimi bilo sve. Ljeti bi se otvorio Lambik na Kutu i majušni disco-club u Kanariji...

       1979. godine otvorio je Vatro kafić na Kutu, pa Lela ... Biliba na Luci... Hotel ISSA je izgrađen tek 1984. godine...

Već sutradan, po dolasku, sam upoznat da je Vis zabranjen za strance i na vlastitoj koži osjetio težinu i neugodnost te činjenice. Zbog jedne Finkinje, Tine... A baš se radovao kako će me posjetiti na Visu slijedeće ljeto ... Šipak! Ostalo je samo sjećanje na noćno putovanje vlakom Beograd - Zagreb, doručak nedaleko željezničkog kolodvora... ova naša fotka iz jednog zagrebačkog parka...

         A kako je tek bilo drugima? Koji su imali rodbinu diljem svijeta... Svaki put podnositi zahtjev za odobrenje... Procedura...provjere... I tako sve do 1989. kad je ukinuta zabrana.