Oproštaj od Joška Repanića Sardenježa

Sjećanje na našeg prijatelja Joška Repanića Sardenježa by Nikola Kežić on Scribd

Preminuo Josip (Joško) Repanić

Na ovom blogu pronaći ćete nekoliko objava - tekstova autor kojih je pok. Joško Repanić. Oni će vam ponešto otkriti o ovom poštovatelju i istraživaču baštine otoka Visa, ljubitelju klapske pjesme i nezaobilaznom pratitelju, nerijetko i sudioniku, svih kulturnih zbivanja na škoju i oko škoja. Nagrađen je 2011. godine NAGRADOM GRADA VISA  "za osobit doprinos u zaštiti kulturne i povijesne baštine otoka Visa."

Počivao u miru Božjem!

Josip (Joško) Repanić - Sardenjež

IN MEMORIAM

Tražim po svojoj video arhivi neki zapis s događanja gdje je i Joško sudjelovao... Evo, ovo je zgodno, a vide se i njemu tako draga Poja...

Evo i nekoliko članaka iz Zore. Goran pronašao i skenirao, ja spojio u PDF:

Joško Repanić Sardenjež on Scribd

Preminuo Josip (Joško) Repanić

Na ovom blogu pronaći ćete nekoliko objava - tekstova autor kojih je pok. Joško Repanić. Oni će vam ponešto otkriti o ovom poštovatelju i istraživaču baštine otoka Visa, ljubitelju klapske pjesme i nezaobilaznom pratitelju, nerijetko i sudioniku, svih kulturnih zbivanja na škoju i oko škoja. Nagrađen je 2011. godine NAGRADOM GRADA VISA  "za osobit doprinos u zaštiti kulturne i povijesne baštine otoka Visa."

Počivao u miru Božjem!

Josip (Joško) Repanić - Sardenjež

IN MEMORIAM

Tražim po svojoj video arhivi neki zapis s događanja gdje je i Joško sudjelovao... Evo, ovo je zgodno, a vide se i njemu tako draga Poja...

Evo i nekoliko članaka iz Zore. Goran pronašao i skenirao, ja spojio u PDF:

Joško Repanić Sardenjež on Scribd

Viške krušne peći u fokusu JRS - čuvara viške baštine

Zove me neki dan JRS (Joško Repanić Sardenjež) i nakon što je iskazao zadovoljstvo medijskim odjekom njegove javne beside žalovanja u spomen na maestra Đinota, koju sam objavio na otokvis.blogspot.hr, prešao je na temu o viškim krušnim pećima. Naime, planirao je za Dane kruha ove godine organizirati izložbu, ali nije se stiglo, pa sad na vrijeme hoće prikupljati fotografije. Moli me da fotografiram veliku krušnu peć na Kutu, u bašti hotela San Giorgio (nije ni znao da se hotel tako zove, pa je to saznanje popratio laganim podsmijehom) i na Luci negdje nedaleko od Klapavice...

Ovu na Kutu sam mu obećao fotografirati, a ostalo drugom prilikom. I Željko (Vojković) je tu, pa kad splasnu poslovi oko maslina i politike poslikat će mu što treba.

JAVNA BESIDA ŽALOVANJA u povodu smrti pok. maestra Đina Mladinea

U Visu 19. Listopada, 2015 g.

Josip Joško Repanić – Sardenjež

Pod kulom 1, 21480 Vis
U ime pjevača  bivše klape "Brodosplit" i "Isse" iz Splita

JAVNA BESIDA ŽALOVANJA
u povodu smrti pok. maestra Đina Mladinea

Foto: Pina Lipanović (Facebook)

„Pok, co sal Jino? Pok, co sal drogi meštre moj i naš ?“. Pa ti nisi dovršio svoje djelo ovdje među nama na zemlji. Tvoj talent Božji je trebao još puno toga stvoriti za tebe, za nas, za naše i tvoje potomke, za plemenitu glazbenu milozvučnu baštinu našu, našeg Dalmatinskog Hrvatskog naroda.

Običaj je dragi meštre moj u ovakvim prigodama  sumirati životno djelo čovjeka.

Da. To je ono konvencionalno, ali ti, pa ni ja nismo živjeli baš konvencionalno, pa ću pokušati da bi zadovoljio formu, te moju taštinu i ego svoj ovdje pored odra tvoga pokušati kazati samo nekoliko neizbježnih tragova moje uspomene na tebe i naš zajednički život i rad.

U nekom vremenu banu u Split već odrasli dječak Domine i Sibeta, Đino.

E, pok co?
A, ništa.

Ti si 'no ništo u glazbi, je?

E, ali tukon još puno tega ucit i naucit.

Ucit ćeš ti kroz život i uz lavur, kako i puno drugih (Zlatko Šijak).

I onda: pri Društvu Višana i prijatelja Visa u Splitu najprije klapa" Issa-Jest", a onda i klapa "Issa". Nakon toga u  klapi "Brodosplit" pa onda: "Đino vele škule od muzike finil. Veliki talent cili glazbeni Split žužnji“ pa traže ga: „'v vamo i 'n namo“, a on kod maestra prof. Veršića i uz Veršića u zbog Brodosplita. Ali hoće ga i KUD "Jedinstvo" iz Splita za Ameriku.

Nakon toga napunjen znanjem i iskustvom ovo našega maestra Đinota kod svojih, na Visu, u Komižu.
Gdje, uz pokojnog Bađalita i druge probuđuje glazbeno pjevačku, već zamrlu Komižu putem uspješno vođenog zbora i klape "Komiža".
Iz tih dana koji me vezuju uz tebe moj meštre Đino je MEDVIDINA (koncert i tvoj aražman Palagruže)

Pa Omiš i radosno noćno kupanje pored ušća rijeke Cetine.
Pa kade je ono bilo: „traži se zborovođa i umjetnički voditelj cijele "Moreške" iz Korčule“.
Najbolje reference u to vrijeme, za to mjesto imao si ti meštre, čak i uz moj blagoslov.
I zaista: Đino sa svima svojima ode za Korčulu, a u meni nabuja neka tuga zbog toga, jer si tada nestao iz mog svakodnevnog životnog i glazbenog zanimanja.
Pojavio si se  tek iza Domovinskog rata našeg. Nismo se odmah u potpunosti razumjeli ("Ježina") tih godina, pa sam i ja tada napravio jednu veliku pogrešku ne samo prema tebi, već prema sebi i općenito prema viškom otočnom klapskom pjevanju (glazbenom kulturnom baštinom našom).
Molim Te oprosti mi Đino zbog toga.

A ono na tvoj nagovor započeto("Viški otočni napjevi i pjesme")  bit će mi teško bez tebe, ali ako Bog da nastavit ću, pa da bar nekome iza mene bude lakše.

Inače tvoj istančani gen i zahtjevnost tvoja za vrhunskim glazbenim stvaralaštvom rezultiralo je stvaranjem jedne respektabilne klape "Gusarica". I pored svih poteškoća sa svojom "Maretom" si reprezentirao visoke dosege viške glazbene kulture. Tvoje antologijski vrijedne skladbe inspirirane poetskim tekstovima Joška Božanića:" U Jocima, covik i medvid" (klapa" Komiža") i "Besida obo besidi" ("Brodosplit") s kojom smo ponosno i drsko nastupali po svim ondašnjim Jugoslavijama (posebno Prešernu) i Europi posebno u današnjoj prijestolnici Brisselu napravljene su za sva vremena.

Joško je u svome "Perušće besid" rekao: "Covik fini i vej ga ni“, „ Barž je i tako meštre moj“, ali ja to za tebe ne bi rekao, ti ćeš u mnogim našim srcima živjeti dugo, a tvoja umjetnička dijela vječno.
Sada ćeš skladati u Božjim rajskim dvorima za anđeoske zborove Njegove, i bit će ti ljepo s njima. Možda ljepše nego s nama, iako je bilo na zemlji lijepo živjeti s tobom u vremenu ovom.
Počivao u miru Božjem Đino naš, a kada dođemo Mičotu Dinji kantat na grobu u Muster zakantat ćemo i tebi u spomen, ako Bog do zdrovje.

"Šćeta ca si sad tote osto si nedorecen, a mogal si još svima namin puno dat". Međutim Oni Višnji je želil da budeš uz Njega, On vjerovatno smatra da ćeš tamo uz Njega biti potrebniji, a mi ćemo se pasat barž i bez tebe.

Zbogom Đino naš i puno ti fola, covice plemenite "drskosti"!

                                                                                                                                             Joško   -   JRS   

 

Joško Repanić: Viški otočki SOS za spas europske graditeljske baštine na otoku Visu

                                                                                                                            U Visu 24. Lipnja 2015.

Josip, Joško Repanić

Pod kulom 1, Vis

Utemeljitelj i bivši voditelj sekcije

za očuvanje kulturne, prirodne, povijesne i sakralne baštine „Vid Biličić“

pri udruzi LAVURAT ZA POJA „LZP“  iz Podšpilja, otok Vis

                                                                                 KONZERVATORSKI ODJEL

                                                                                 u Splitu za područje Splitsko dalmatinske županije.

                                                                                 Porinova 2, 21000 Split

VIŠKI OTOČKI SOS ZA SPAS EUROPSKE GRADITELJSKE BAŠTINE NA OTOKU VISU

   Poštovana gospodo iz konzervatorskog odjela! Znam ovo: „Viški otočki S.O.S. za spas…“ zvuči pomalo patetično i puno dramatično. Možda i nije tako, ali ljudi govore: „to non je pena parvo, a ca ćemo još doškot barž ni drogi Bog ne zno“. Ljudi su uzbuđeni i preplašeni kada netko, pa bilo to i Hrvatske ceste, zadiru u tkivo otoka, s kojim su se suživili, pa je to kao da netko zadire u njihovo tkivo, vadi im udove i kosti.

Radi se, naime, o građevinskim radovima na „staroj austrijskoj cesti“ (1900-1910g.) o obaranju ili rezanju kamenih stupića- „KOLOBRANA“ i ogradnih zidića-„PARAPETIH“,  sa zapadnih rubova-ivičnjaka te ceste.

Znam, to su građevinski zahvati radi saobraćajne i opće sigurnosti (ne bih rekao i pješačke) to je vjerojatno zbog postavljanja čeličnih branika na cesti. Ali moglo je to i drugačije, primjerice: postavljanjem čeličnih branika iznad kolobrana kao i iznad grada Visa. Međutim možda se time sužava širina vozne trake.

Meni doduše nije o tome za misliti. Ima ljudi plaćenih za to koji pored ostaloga prilikom izrade projekta trebaju voditi računa i o očuvanju baštinskih graditeljskih vrijednosti, a ova cesta je jedna od tih spomeničkih vrijednosti. A ona je nekakav graditeljstvocid, a u svakom slučaju kulturocid.

Vratimo se gospodo malo u to vrijeme, gradnje ove ceste. To je vrijeme mašklina, mlata, poluge i sa malo eksploziva, a cesta je građena na velikoj strmini (cca 80°), u suhozidu s perfektno izvedenim i sagrađenim ivičnjacima u koje su bili ugrađeni ovi isklesani kameni stupići zvani kolobrani, a koji su označavali ivicu ili rub ceste. Eto ta cesta građena početkom 20 stoljeća u suhozidu sa „škarpa“ podzidima izdržala je evo do ovih dana, uključujući i one teške dane rata za nas i nju, jer sva ondašnja teška ratna tehnika i mehanizacija (kamioni, topovi, tenkovi) prolazila je preko nje i ona je ostala postojana kao stijena, kao brdo Hum čijim je padinama i vrletima prolazila. Nju je gospodo trebalo sačuvati kao graditeljsko ljudsko remek djelo jednog vremena.

Ako je trebalo proširiti kao suvremenu sigurnu cestu onda je to trebalo napraviti gradnjom još jednog voznog traka u stijene brda Hum, a one škarpa zidove s parapetima i kolobranima ostaviti kao još jednu sutrašnju  poruku mladima kako treba raditi i kao Višku turističku ponudu i atrakciju otoka Visa.

Znam da sve ovo što ja sada pišem je budalaština jer (ne)djelo je učinjeno. Poslije smrti ostaje samo kajanje i dostojni pokop, a „dostojni pokop“ je to da se bar pokupe ovi „poginuli“kolobrani, slože na jednom mjestu, i bar u neka bolja vremena skupa sa slikama gradnje izlože budućim generacijama kao dokaz nekadašnjeg mediteransko-Europskog  življenja Visa.

Počinitelju ovog (ne) djela treba suditi, ali ne treba ga puno kazniti. Neka samo sagradi 2 x 2 metra zida u suhozidu, u škarpa tehnici, na padini ispod ove ceste, kosini (70-80 stupnjeva), sa barem dva kolobrana (koja će sam ubrati i isklesati) i ugraditi u ivičnjaku.

Ja toliko dragi naši. Dostavljam Vam nekoliko na brzinu napravljenih slika odsječenih glava kolobrana iz kojih curi prelijepa bijela mramorna krv. Ovo ću nastojat poslati na što više adresa u zemlji Hrvata a možda i dalje.

                                                                                                                 

   

                                                                                                                    Josip, Joško Repanić

                                                                                                              _________________________

Nagrađen 2011. NAGRADOM GRADA VISA za „osobit doprinos u zaštiti kulturne i povijesne baštine otoka Visa“

P.S.1- Znam, skužajte, Vi ste na godišnjem odmoru (kao Mamić i Šuker), jer se za Vašeg odmora“ ništa ne događa“ (glava u pijesku)

P.S.2- Nego treba pripaziti da koji trak hobotnice HAC-a (pituri tunela K…..e) nije došao do ove pučinske točke na sred mora koji u prostranstvima zemlje izgleda kao izmet muhe na velikom plavom papiru, ali koji je ipak u prošlosti bio mnogima interesantan.

P.S.3- Možda izvođač ovog (ne) djela ima „urednu“ dozvolu za ove radove. Ali i HEP je ima „urednu“ dozvolu za ukapanja elektrovoda po dolcu Cunkovica-Kut (Vis) kuda je u serpetinskoj formi prolazio antički put. Ovaj kanal je međutim išao ravno dolcem i sjekao serpentine pa su svejedno uz "urednu dozvolu" prošlogodišnje vode napunile kuće na Kutu svim mogućim prljavštinama, blatom i kamenjem, a zamalo su i kuće odnošene u more. 

Joško Repanić: Viški otočki SOS za spas europske graditeljske baštine na otoku Visu

                                                                                                                            U Visu 24. Lipnja 2015.

Josip, Joško Repanić

Pod kulom 1, Vis

Utemeljitelj i bivši voditelj sekcije

za očuvanje kulturne, prirodne, povijesne i sakralne baštine „Vid Biličić“

pri udruzi LAVURAT ZA POJA „LZP“  iz Podšpilja, otok Vis

                                                                                 KONZERVATORSKI ODJEL

                                                                                 u Splitu za područje Splitsko dalmatinske županije.

                                                                                 Porinova 2, 21000 Split

VIŠKI OTOČKI SOS ZA SPAS EUROPSKE GRADITELJSKE BAŠTINE NA OTOKU VISU

   Poštovana gospodo iz konzervatorskog odjela! Znam ovo: „Viški otočki S.O.S. za spas…“ zvuči pomalo patetično i puno dramatično. Možda i nije tako, ali ljudi govore: „to non je pena parvo, a ca ćemo još doškot barž ni drogi Bog ne zno“. Ljudi su uzbuđeni i preplašeni kada netko, pa bilo to i Hrvatske ceste, zadiru u tkivo otoka, s kojim su se suživili, pa je to kao da netko zadire u njihovo tkivo, vadi im udove i kosti.

Radi se, naime, o građevinskim radovima na „staroj austrijskoj cesti“ (1900-1910g.) o obaranju ili rezanju kamenih stupića- „KOLOBRANA“ i ogradnih zidića-„PARAPETIH“,  sa zapadnih rubova-ivičnjaka te ceste.

Znam, to su građevinski zahvati radi saobraćajne i opće sigurnosti (ne bih rekao i pješačke) to je vjerojatno zbog postavljanja čeličnih branika na cesti. Ali moglo je to i drugačije, primjerice: postavljanjem čeličnih branika iznad kolobrana kao i iznad grada Visa. Međutim možda se time sužava širina vozne trake.

Meni doduše nije o tome za misliti. Ima ljudi plaćenih za to koji pored ostaloga prilikom izrade projekta trebaju voditi računa i o očuvanju baštinskih graditeljskih vrijednosti, a ova cesta je jedna od tih spomeničkih vrijednosti. A ona je nekakav graditeljstvocid, a u svakom slučaju kulturocid.

Vratimo se gospodo malo u to vrijeme, gradnje ove ceste. To je vrijeme mašklina, mlata, poluge i sa malo eksploziva, a cesta je građena na velikoj strmini (cca 80°), u suhozidu s perfektno izvedenim i sagrađenim ivičnjacima u koje su bili ugrađeni ovi isklesani kameni stupići zvani kolobrani, a koji su označavali ivicu ili rub ceste. Eto ta cesta građena početkom 20 stoljeća u suhozidu sa „škarpa“ podzidima izdržala je evo do ovih dana, uključujući i one teške dane rata za nas i nju, jer sva ondašnja teška ratna tehnika i mehanizacija (kamioni, topovi, tenkovi) prolazila je preko nje i ona je ostala postojana kao stijena, kao brdo Hum čijim je padinama i vrletima prolazila. Nju je gospodo trebalo sačuvati kao graditeljsko ljudsko remek djelo jednog vremena.

Ako je trebalo proširiti kao suvremenu sigurnu cestu onda je to trebalo napraviti gradnjom još jednog voznog traka u stijene brda Hum, a one škarpa zidove s parapetima i kolobranima ostaviti kao još jednu sutrašnju  poruku mladima kako treba raditi i kao Višku turističku ponudu i atrakciju otoka Visa.

Znam da sve ovo što ja sada pišem je budalaština jer (ne)djelo je učinjeno. Poslije smrti ostaje samo kajanje i dostojni pokop, a „dostojni pokop“ je to da se bar pokupe ovi „poginuli“kolobrani, slože na jednom mjestu, i bar u neka bolja vremena skupa sa slikama gradnje izlože budućim generacijama kao dokaz nekadašnjeg mediteransko-Europskog  življenja Visa.

Počinitelju ovog (ne) djela treba suditi, ali ne treba ga puno kazniti. Neka samo sagradi 2 x 2 metra zida u suhozidu, u škarpa tehnici, na padini ispod ove ceste, kosini (70-80 stupnjeva), sa barem dva kolobrana (koja će sam ubrati i isklesati) i ugraditi u ivičnjaku.

Ja toliko dragi naši. Dostavljam Vam nekoliko na brzinu napravljenih slika odsječenih glava kolobrana iz kojih curi prelijepa bijela mramorna krv. Ovo ću nastojat poslati na što više adresa u zemlji Hrvata a možda i dalje.

                                                                                                                 

   

                                                                                                                    Josip, Joško Repanić

                                                                                                              _________________________

Nagrađen 2011. NAGRADOM GRADA VISA za „osobit doprinos u zaštiti kulturne i povijesne baštine otoka Visa“

P.S.1- Znam, skužajte, Vi ste na godišnjem odmoru (kao Mamić i Šuker), jer se za Vašeg odmora“ ništa ne događa“ (glava u pijesku)

P.S.2- Nego treba pripaziti da koji trak hobotnice HAC-a (pituri tunela K…..e) nije došao do ove pučinske točke na sred mora koji u prostranstvima zemlje izgleda kao izmet muhe na velikom plavom papiru, ali koji je ipak u prošlosti bio mnogima interesantan.

P.S.3- Možda izvođač ovog (ne) djela ima „urednu“ dozvolu za ove radove. Ali i HEP je ima „urednu“ dozvolu za ukapanja elektrovoda po dolcu Cunkovica-Kut (Vis) kuda je u serpetinskoj formi prolazio antički put. Ovaj kanal je međutim išao ravno dolcem i sjekao serpentine pa su svejedno uz "urednu dozvolu" prošlogodišnje vode napunile kuće na Kutu svim mogućim prljavštinama, blatom i kamenjem, a zamalo su i kuće odnošene u more. 

JAVNA POSMRTNA BESIDA U SPOMEN POK. MATI BORČIĆU-KARUZINU IZ PRIGALIJU - PODŠPILJE

U Visu, 20.Listopada 2014

Dragi prijatelju Mate, i  „dopunski“ brate  moj !
Evo ,stojim pored ovog „karšila“ i kažu mi da si ti mrtav unutra.
Možda je to i istina, ali ja u to ne želim vjerovati, jer koga če mo obradovati mandolinsko tamburaškim koncertom u Podšpilju 17.prosinca 2014. u povodu 100. rođendana tvog pokojonog oca Jakova Borčića KARUZINA osnivača  tamburaškog društva GUBEC u Podšpilju, ako ti neces biti među nama.
Ali eto...
Burno si živio ovaj „ životni dopust na zemlji“: obiteljsko i osobno prijateljstvo iz Poja , kumstvo u Komiži; Trogir i „ U zaljevu malom tom....“; pa kod meštra Jureta u Dicmo; kumstvo na Jelsi; i jos puno  toga dinamičnog i radosnog. Pok burno i finiješ.
A tek „lavuratur“kakav si bio. Svi stogi težačko kopački i traktorske brazde vinograda koje si obrađivao dugo ce te pamtiti, a tek škverski brodski tankovi i palube? Ponosio sam se s tobom u škveru prijatelju moj.
Ali ono tvoje pijonirsko-ambasadorsko prestavljanje kantonjo otoka Visa u Splitu, preko pjevačke klape Boduli, ostat  će za sva vremena. Onakav lirski,muzikalni prvi tenor,kao ti,  pitanje je da li ce se vise  ikada  pojaviti među nama na zemlji. Stoga,ufam se da  ćes u božjim rajskim vrtovima naći svoj mir uz tvoga pokojnog oca Jakova kojeg zbog ljudske zloće ( rat ) nažalost nisi niti upoznao i  majke Jelice i ostale ti mile pokojne, kantadure, glazbenike, kao i anđeoske zborove neba, jer si to mnogima nama nerazumnom vanzemaljskom prkosnom dobrotom zaslužio.
Neka ti Bog do pokoj. Uz slava ti,i veliko, vječno HVALA
                                                                                                   

                                                                                      Tvoj:

                                                                                      J.R Sardenjež

Besida u uspomenu pok. Tonku, Davoru Borčiću - Lukinu

Dragi i poštovani Davore, prijatelju moj i naš, svih nas; stojim ovdje ispred tvog "karšila" i mislim. Nikako ne shvaćam da si Ti unutra, da si mrtav, jer to mi je nekako "preko reda". Iako sam od tebe puno naučio još si mi bio potreban. Bilo mi je potrebno ono tvoje znanje mudrog razlučivanja.
Istina, krhkog si bio fizičkog zdravlja ali intelektualno, duhovno bio si "kako žigont".
Tvoje poznavanje Podšpilja, cijelog Otoka Visa, a i šire bilo je ravno znanju jednog akademskog Erudite.
Ali sve jedno, ti si ostanaš najobičniji, svakodnevni "POJOR" koji je žarko volio kako svoje najmilije : majku Perinu, Oca Luku i brata Šimu, ženu svoju - Dominu i kćerkicu Patriciju, svog tasta Vicana i punicu Nevenku tako i Poja, Podšpilje; ali i ono "naše" zajedničko "ol Gargiricina pok sve do Ivcova".
Ma što ću nabrajati?
Jednostavno, volio si ljude, čovjeka, svih, bez obzira na podjele i pripadnosti. Bio si jednostavno most među ljudima na kojeg sam se i ja, mada značajno stariji od tebe vjerovatno ugledao. Falit ćeš mi dakako, jer teško mi je dovršiti naše zajedničko započeto djelo u Udruzi Lavurat za Poja, realizirati sav onaj na"popis" - sekcije za očuvanje kulturne, prirodne i povijesne baštine "Vid Biličić".
Ufam se da će te mi vi iz nebeskih rajskih dvora duhovno pripomoći da realiziram  zajednički započeto djelo ovdje na zemlji, u dolini suza u kojoj sam sada ja kao i mnogi drugi ostao. I na kraju, ufam se da ćeš za svoja ljuska djela na zemlji biti nagrađen nebom gdje ćeš vječno živjeti.
Bog ti do pokoj dragi naš Davore.
Tvoje će djelo uvijek živjeti.
Nego, jučer sam bio na grob Vidotu u Visu, pozdravio ga i izvijestio o tvom odlasku, mom velikom gubitku pa mi je rekao : " A darži se sal!".
Pomozite mi sad obojica kako možete s neba, jer druge pomoći su mi u današnje vrijeme na žalost "folše" bez vas. Potrudit ću se da ovaj tvoj - naš "popis" bude negdje objavljen kako bi bio putokaz i potvrda tvog neizmjernog vrela znanja. Naravno - ako to Bog do.
I još jednom - zbogom; neka ti Bog do pokoj!



U PODŠPILJU , 04. Veljače, 2014
Josip-Jožica Repanić - SARDENJEŽ