Japanski Paviljon za čaj stiže na Vis

Japanski Paviljon za čaj prvi je projekt Anatomije otoka koji se realizira na Visu. Iznad školskog igrališta u Visu izliveni su temelji za paviljon koji je projektiran na Keio Univerzitet u Tokiju. Drvenu građu (3 tone) osigurala je Politecnico di Milano, pili se negdje u Sloveniji i u ponedjeljak kreće na Vis gdje će ostati za trajno. Otvorenje je 18. rujna 2016.

Neke od gornjih informacija su mi dostavljene, neke sam pokupio na facebooku,a jutros sam i skoknuo do spomenute lokacije. Sajonara!

Jadrolinija obnavlja flotu, 'Lastovo' ide u mirovinu

foto: Nikola Kežić  (2010)

Jučerašnji članak u Slobodnoj najavljuje odlazak Lastova (m/t Lastovo) s prostora srednje Dalmacije:

..."Za razliku od mnogih modernih, "plitkih" trajekata, čija je prednost što gucaju na stotine vozila i putnika, "Lastovo" prima 60-ak auta i petstotinjak putnika, ali opet, za razliku od onih novih, "Lastovo" brodi i po teškome, zimskome moru bez problema.

Zato su Višani i Šoltani zaljubljeni u svoga japanskoga starca, koji uz mlađu braću, prostranijeg "Hektorovića" i sebi sličnog "Kašića", predstavlja trajekte u koje boduli imaju puno povjerenje. Iz "Jadrolinije" zasad nisu objavili što će i kada biti s "Lastovom", ali sudbina mu je namijenila ili rezalište ili neku od manje značajnih pruga u sjevernoj Dalmaciji." ...


Tako je to; portidu judi, portidu vapori... Evo sam iz svoje arhive izvukao video kojeg sam snimio prošle zime čekajući unučicu:

Vjenčanje na Kutu: Ana i Mario

Ana Stanojević i Mario Bralić vjenčali su se danas u crkvi sv. Ciprijana i Justine na Kutu. Mario je krsni kum mojoj unučici i sinov prijatelj od djetinjstva, a Ana je jednostavno - draga. Dugo su u vezi, a početak je vezan uz Torgu i jednu novogodišnju bambulu. Detalji bi nas odveli u indiskreciju... Stoga samo: Sretno mladenci!

Snimao sam onako iz prikrajka, iz nepovoljnih kuteva da ne ometam profesionalce u poslu...

Vjenčanje na Kutu: Ana i Mario

Ana Stanojević i Mario Bralić vjenčali su se danas u crkvi sv. Ciprijana i Justine na Kutu. Mario je krsni kum mojoj unučici i sinov prijatelj od djetinjstva, a Ana je jednostavno - draga. Dugo su u vezi, a početak je vezan uz Torgu i jednu novogodišnju bambulu. Detalji bi nas odveli u indiskreciju... Stoga samo: Sretno mladenci!

Snimao sam onako iz prikrajka, iz nepovoljnih kuteva da ne ometam profesionalce u poslu...

Turistički Vis krajem kolovoza: Sezona se ne da!

29. kolovoza, večer, oko 22 sata... Đir do Luke i nazad na Kut. Restorani, konobe, picerije... puni ili gotovo puni. Vrijeme nam ide na ruku, ali vjerojatno još ponešto utječe na ovako povećan broj gostiju na isteku kolovoza. Što god da je, dobro je. Nek' još potraje!

A znali bi prijašnjih godina reći: Tjedan dana iza Vele Gospe i gotovo! Bome, ovog puta nije. Prošećimo!

Turistički Vis krajem kolovoza: Sezona se ne da!

29. kolovoza, večer, oko 22 sata... Đir do Luke i nazad na Kut. Restorani, konobe, picerije... puni ili gotovo puni. Vrijeme nam ide na ruku, ali vjerojatno još ponešto utječe na ovako povećan broj gostiju na isteku kolovoza. Što god da je, dobro je. Nek' još potraje!

A znali bi prijašnjih godina reći: Tjedan dana iza Vele Gospe i gotovo! Bome, ovog puta nije. Prošećimo!

Nova bolest: PVD (Post Vis Depression)

Nerijetki su gosti Visa koji u putopisnoj formi ili samo u fb komentaru spomenu novu bolest od koje obolijevaju povratkom s Visa u sivu urbanu svakodnevicu. Nazovimo je PVD ( post Vis depression).
O simptomima bolesti na simpatičan piše Tanja Kordić na svom blogu. Podijelite i vi iskustva te nove bolesti sa "supatnicima"!

Nova bolest: PVD (Post Vis Depression)

Nerijetki su gosti Visa koji u putopisnoj formi ili samo u fb komentaru spomenu novu bolest od koje obolijevaju povratkom s Visa u sivu urbanu svakodnevicu. Nazovimo je PVD ( post Vis depression).
O simptomima bolesti na simpatičan piše Tanja Kordić na svom blogu. Podijelite i vi iskustva te nove bolesti sa "supatnicima"!

Kako živi narod: Obitelj Lukšić (Vis)

Sjajan blog http://kakozivinarodblog.tumblr.com/ . U jednom od postova je i priča o ribarskoj obitelji Lukšić (Bilka) iz Visa. O istraživanju i projektu piše i Jutarnji list.

*****

Napisala: Kristina Leko

Stipe Lukšić završio je 1957. zbog pokušaja bijega u Italiju na Golome otoku.Takvu hranu doma nismo imali, a nedjeljom je bio i kolač, govori. Ipak, nije odustao i godinu kasnije stigao je do Monte Carla. O njemu, ribaru koji je razvio, ali ne i patentirao višku panulu, snimljen je 1987. televizijski dokumentarac. Tu ga gledamo kako preplanuo, modrih očiju, u ranim pedesetima, uz veliku posvećenost, iz mora vadi ribu za ribom. 

Na Visu je tada tek pet profesionalnih ribara, vojska i dosta industrije. U  tekstilnom pogonu Jugoplastike radi Zlatka, Stipina supruga, jedna od 170 žena na traci. Radi na normu trideset godina. Kad danas priča o tome, zasuze joj oči. Ka familia plakale su i pjevale zajedno od neke 1966. do kraja devedesetih. Pogon je ukinut. Pjevale su svaki dan. A kad bi putovale sa sindikatom, mislili su ljudi da je to profesionalni zbor na turneji, a ne tvornica na izletu. ::: Sedamdesetih i osamdesetih lovio je Stipe po sto kila vele ribe na dan. Ljeta bi provodio na Lastovu, ulov slao u Split. Prošlost. Gof je izlovljen. Neki je Komižan velikim brodom krajem osamdesetih vadio gofa u mrijestu, po par tona odjednom. Bez milosti, pameti i zakona. Udica ne može uništiti more, ali mreža može, govori Stipe.

Panulu je naslijedio od oca i usavršio. Udica je to na živu ješku, sa puno olova, koja udara po dnu dok brod plovi. Putujući i loveći Jadranom, poklanjao je panulu i učio druge loviti. Penziju nema, jer nije se tada uplaćivalo. Umirovljen, prodao je svoj brod. Pomaže sinu: popravlja mreže i alat, ide na more. Popravlja i drugima, no nikad nikome nije ništa naplatio. 

Dok su djed i otac od ribarenja izuzetno dobro živjeli, generaciji Tonija Lukšića nije lako. Bez očeve pomoći teško bi zaradio svoju ribarsku plaću, koja nije velika. Devedesetih je industrija na otoku zatvorena, poduzeća propala, pa su se ljudi okrenuli moru. Danas je tu šezdeset ribara. Devedesetih je Toni lovio po 30 kila jastoga, a danas se vrati s Palagruže s dnevnim ulovom od tri do četiri kile. Prije desetak godina lovio je na Dugom otoku po sto kila zubaca dnevno. Danas je i tamo puno ribara, a ribe malo. Desetak velikih brodova krstare Jadranom i pokupe sve, prije no što mali dospiju na lokaciju.

Beskamatnim kreditom od prijatelja, odgodom plaćanja od majstora, prihvatila se Zlatka po umirovljenju obnavljanja stare ribarske kuće u uvali Rogačić. Dvanaestu godinu radi kuća sa dva mala apartmana. Prvih je pet godina vraćala dug za obnavljanje, a danas je to izvor stabilnosti u obitelji, uz Zlatkinu panziju i snahinu plaću prodavačice.

Za sina želi Toni da završi pomorsku školu i da plovi na strancu. Jer, niti od vinograda, niti od ribarstva, neće dobro proći. Da se isplati, ne bi vinograde napuštali. [A ja pri tome mislim, kako sam na Visu upoznala nekolicinu vrlo pametnih, koji pametno zbore. Gradonačelnik je jedan od njih. Pričali su mi o moru, ribi, energiji, zemlji, poljoprivredi i demografiji… Može li par pametnih popraviti otok… ]

Insert iz dokumentarca snimljenog 1987. godine o legendarnom viškom ribaru

2009. godine

Kako živi narod: Obitelj Lukšić (Vis)

Sjajan blog http://kakozivinarodblog.tumblr.com/ . U jednom od postova je i priča o ribarskoj obitelji Lukšić (Bilka) iz Visa. O istraživanju i projektu piše i Jutarnji list.

*****

Napisala: Kristina Leko

Stipe Lukšić završio je 1957. zbog pokušaja bijega u Italiju na Golome otoku.Takvu hranu doma nismo imali, a nedjeljom je bio i kolač, govori. Ipak, nije odustao i godinu kasnije stigao je do Monte Carla. O njemu, ribaru koji je razvio, ali ne i patentirao višku panulu, snimljen je 1987. televizijski dokumentarac. Tu ga gledamo kako preplanuo, modrih očiju, u ranim pedesetima, uz veliku posvećenost, iz mora vadi ribu za ribom. 

Na Visu je tada tek pet profesionalnih ribara, vojska i dosta industrije. U  tekstilnom pogonu Jugoplastike radi Zlatka, Stipina supruga, jedna od 170 žena na traci. Radi na normu trideset godina. Kad danas priča o tome, zasuze joj oči. Ka familia plakale su i pjevale zajedno od neke 1966. do kraja devedesetih. Pogon je ukinut. Pjevale su svaki dan. A kad bi putovale sa sindikatom, mislili su ljudi da je to profesionalni zbor na turneji, a ne tvornica na izletu. ::: Sedamdesetih i osamdesetih lovio je Stipe po sto kila vele ribe na dan. Ljeta bi provodio na Lastovu, ulov slao u Split. Prošlost. Gof je izlovljen. Neki je Komižan velikim brodom krajem osamdesetih vadio gofa u mrijestu, po par tona odjednom. Bez milosti, pameti i zakona. Udica ne može uništiti more, ali mreža može, govori Stipe.

Panulu je naslijedio od oca i usavršio. Udica je to na živu ješku, sa puno olova, koja udara po dnu dok brod plovi. Putujući i loveći Jadranom, poklanjao je panulu i učio druge loviti. Penziju nema, jer nije se tada uplaćivalo. Umirovljen, prodao je svoj brod. Pomaže sinu: popravlja mreže i alat, ide na more. Popravlja i drugima, no nikad nikome nije ništa naplatio. 

Dok su djed i otac od ribarenja izuzetno dobro živjeli, generaciji Tonija Lukšića nije lako. Bez očeve pomoći teško bi zaradio svoju ribarsku plaću, koja nije velika. Devedesetih je industrija na otoku zatvorena, poduzeća propala, pa su se ljudi okrenuli moru. Danas je tu šezdeset ribara. Devedesetih je Toni lovio po 30 kila jastoga, a danas se vrati s Palagruže s dnevnim ulovom od tri do četiri kile. Prije desetak godina lovio je na Dugom otoku po sto kila zubaca dnevno. Danas je i tamo puno ribara, a ribe malo. Desetak velikih brodova krstare Jadranom i pokupe sve, prije no što mali dospiju na lokaciju.

Beskamatnim kreditom od prijatelja, odgodom plaćanja od majstora, prihvatila se Zlatka po umirovljenju obnavljanja stare ribarske kuće u uvali Rogačić. Dvanaestu godinu radi kuća sa dva mala apartmana. Prvih je pet godina vraćala dug za obnavljanje, a danas je to izvor stabilnosti u obitelji, uz Zlatkinu panziju i snahinu plaću prodavačice.

Za sina želi Toni da završi pomorsku školu i da plovi na strancu. Jer, niti od vinograda, niti od ribarstva, neće dobro proći. Da se isplati, ne bi vinograde napuštali. [A ja pri tome mislim, kako sam na Visu upoznala nekolicinu vrlo pametnih, koji pametno zbore. Gradonačelnik je jedan od njih. Pričali su mi o moru, ribi, energiji, zemlji, poljoprivredi i demografiji… Može li par pametnih popraviti otok… ]

Insert iz dokumentarca snimljenog 1987. godine o legendarnom viškom ribaru

2009. godine

Nevera!

Jutros nešto prije 4 sata  probudili me zvuci horora; huk vjetra, struganje, lupanje, kotrljanje... Trebalo je sve pozatvarati, a sat vremena poslije napravio sam đir po Kutu. Štekati rastureni, stolice po cijeloj rivi, jedrilice oštećene, jedra poderana...