O blogu "ISSA-VIS-Kut"

"Za Višane, Issa-Vis-Kut blog je već odavno kultno mjesto na webu..." – tako o mojem blogu pišu na internet portalu "Moj otok Vis". Ako i nije istina, lipo je čut.

A kako sam postao bloger? Rođen sam u Malom Prologu, odrastao u Metkoviću i naturalizirani sam Višanin koji se 1978. godine nastanio u Visu gdje sam došao kao policijski pripravnik nakon završene gimnazije u Metkoviću, nezavršenog studiranja na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu i odsluženog vojnog roka. I tako... oženio Višku, ostao. Zbog ljubavi prema knjizi izvan formalnog obrazovanja ostao na neki način "vječiti student", pa i u smislu one vječne ljudske potrage za znanjem i smislom postojanja. A fotografiju sam (što me na određeni način i vodilo prema današnjem bloganju) volio još kao osnovnoškolac.

Policijska karijera je trajala svega dvadesetak godina, upravo koliko je trebalo da se steknu uvjeti za prijevremenu mirovinu i započne miran, opušten život na ovom biseru Mediterana. Tako sam 1998. godine s mjesta zamjenika zapovjednika policijske postaje umirovljen na vlastiti zahtjev. I onda sam shvatio: ako mladi ne odete s otoka, poslije vas nitko i ništa ne može otjerati...

Moje informatičko znanje je neformalno i skupljano po potrebi. Prvo pravo osobno računalo je u policijsku postaju stiglo 1994. godine i za potrebe posla svladao se word i stjecalo osnovno informatičko znanje. 2004. godine sam kupio računalo, a potom i maleni digitalni fotoaparat. Mislim da je bio OLYMPUS C160. Pa onda i HP scaner i digitalna avantura je mogla započeti. Fotkanje, skeniranje, sređivanje obiteljskih albuma, obrada u Photoshopu, digitalna restauracija... Zima na otoku više uopće nije bila problem.

Brzog interneta na Visu još nije bilo. A uz onaj obični mogao si samo otvarati sadržaje s interneta koji nisu imali veću memorijsku težinu. Da bi otvorio fotografiju tešku cca 200 kb trebalo ti je više od minute... A onda tehnološki pomak. ADSL! I na Visu. Slijedi surfanje i otkrivanje bloga kao internet medija. Kako je na portalu index.hr bio dobar blog alat (ocijenjen najboljim u 2006. godini) registrirao sam se u svibnju 2007. godine s imenom bloga ISSA-VIS-Kut na url kut_.bloger.hr , počeo blogati i tako otkrio da već ima nekoliko viških blogera. Nažalost, većina ih se s pojavom facebook-a predala i odustala. Komunikacija među blogerima kroz uzajamno, često samo kurtoazno, posjećivanje nije me odveć zanimala i htio sam iz bloga izvući maksimum u smislu upoznavanja publike izvan blogerskog svijeta s onim što radim i stavljam na blog. Još o imenu bloga... Zašto ISSA-VIS-Kut? Zašto Kut? ISSA u sebi nosi drevnu prošlost, VIS je ime i gradu i otoku, a Kut je predjel grada Visa gdje stanujem. Predivni, jedinstveni Kut... Trebalo ga je davno zaštititi od nadobudnih arhitekata. Ovako ima veliku tamnocrvenu "ranu". Na ljudsku sebičnu "za kat više, za metar više, za apartman više..." država je bila mlaka i potkupljiva.

Nabavivši OLYMPUS SP560 UZ mogao sam odraditi svaki "reporterski zadatak". Kad su uslijedile prve posjete i komentari Višana izvan Visa - iz Splita, Zagreba i Amerika - impresioniralo me s kojom lakoćom „nabasaju“ na moj blog i koliko im znači vidjeti fotografije rodnog škoja, obične ljude, stare obiteljske fotografije, video zapise i životne situacije. To me usmjerilo. Zašto ne ugoditi i sebi i drugima istovremeno; pružiti zadovoljstvo onima koji sanjaju Vis, koje zanima sve što je u vezi s Visom, od toga kakvo je vrijeme pa do saznanja o svojim korijenima kroz stare fotografije... Zgodan je slučaj s kratkim video zapisom iz Kuta kojeg sam stavio na blog nakon čega je uslijedio mail sa zahvalom mlade Splićanke u ime svog barbe koji je na mojem blogu vidio da mu je brod uredno vezan, da je tenda cijela... A baš da će put Visa, dan prije je bila nevera i brinulo ga... I tako, uštedio čoviku put. Usmenom predajom o "nekom blogu ISSA-VIS-Kut na kojem svašta ima; danas se dogodi i za po' ure to mo'š vidit na internet..." rastao je i broj posjetitelja sumještana. Čak su se na simpatičan način počeli miješati i u "uređivačku politiku". U posljednje vrijeme broj posjetitelja dnevno se kreće oko 200. Ako je nešto posebno zanimljivo bude ih i blizu 300. Većinom izvan Visa, jer je malo mlađih obitelji na Visu koje imaju brzi internet.

Problema s ljudima nemam. Ako im priđete sa simpatijom i bez zločestih namjera, zadobićete njihovo povjerenje i dozvolit će da ih fotografirate, snimate i objavite. Većini to i laska. Pa svi smo malo i tašti, zar ne? Onda sve te zgodne situacije, fešte, prizori... Bude vam žao da to imate snimljeno, a da ne podijelite s drugima. Prestar sam već da bih patio za nekim fotografskim ambicijama, za kvalitetnim skupim fotoaparatom i opremom, a ni financijski si to ne mogu priuštiti... Ipak, uhvatim se ponekad kako ljubomorno pogledam za nekim balavcem, tatinim sinom, koji se razmeće fotoaparatom koji vrijedi k'o polovni auto. I s kojim će se samo poigrati jedno ljeto...

Blog alati se usavršavaju, blogger/ blogspot koji je vezan uz Google račun me privukao zbog lakoće editiranja i ažuriranja. I sad sam tu na url: kut-vis.blogspot.com . Teče četvrta godina mojeg bloganja. Foto i video svaštara uz nešto teksta (tek toliko da vide kako nisam nepismen) ide dalje. (2010. godine)

piše: Nikola Kežić, kut-vis.blogspot.com

*****

Update, 8.10.2015.
Već 8 godina bloganja (blogiranja)!

Ovako je izgledao blog dok je bio na blog servisu bloger (index.hr)

Znao sam se poigrati s photoshop-om, popričati sam sa sobom... "K'o pametan s pametnim..." - komentirala je moja nećakinja Tina.

O posjećenosti stranice, o rankingu... Ovo će znalcima biti najobjektivniji indikator - zabilježeno u lipnju 2015. godine.

Foto: Bogoljub Mitraković (2015)

SLOBODNA DALMACIJA - 23. lipnja 2016. (tiskano izdanje)

foto: Sanja Anastasov (2012)

foto: Željko Vojković (2018)

U posljednje vrijeme manje je reportaža s mjesta događanja...


Često sam fotografirao u Vatrice. Sad mi je Mare uzela Nikona i ...

Lambik odlazi u povijest

I posljednji lambik na Kutu odlazi u povijest. Iza  dosjetki i smijeha neuspješno se pokušava  skriti žal za vremenom koje odlazi u nepovrat, za tradicijom koja se gasi, za ljudima kojih više nema... Kad bi se prije lambikalo znalo se okupiti i po dvadesetero, tridesetero ljudi; družilo bi se, smijalo, jelo i pilo, grijalo uz kotao ako bi bilo studeno kao ovih dana...
U vrijeme 2. svjetskog rata proizvodio se tu i alkohol za sanitetske potrebe, za ranjenike, a spominje se da  je jednom i kuverta  letila u zrak kad je eksplodirao kotao. Priložilo se bilo...

 

Restauracija preslice na crkvi Gospe od Spilica

Počelo je demontiranje preslice na župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (Gospe od Spilica) u Visu. Svaki kamen se skida, naravno i zvona, te će se vratiti uz povezivanje - učvršćivanje kamenih blokova metalnim šipkama. Pola milenija stara crkva (preslica je nešto mlađa) tako se nastavlja obnavljati, a nakon preslice na red bi trebalo doći pročelje; one prekrasne rozete, pragovi i ostalo... Ovako nešto ne događa se često nego jedanput u više stotina godina.

Svačiji prilog i donacija će sigurno dobro doći u ovo vrijeme recesije.

Karkoš (gavran) iz Basulinke

Za pripitomljenog karkoša kod Gangarelinih na Basulinku sam čuo još početkom ljeta, ali tek sad sam realizirao namjeru da ga predstavim na blogu. Nikolu sam zatekao kod kuće, karkoš je bio u izviđanju terena, a Eni tek što nije došla s Luke. I evo, stigle su Eni i Gea i dok čekamo karkoša pokazuju mi kornjače i zeku.

Nikola je par puta zazvao:

- Karkoš! Karkoš!

Nije prošlo puno vremena, čujemo:

- Evo ga!

I stvarno, na krovu Nikola i na ruci mu Karkoš. Dolazi kod Eni po poljubac, obilazi prijatelje, prošetava se uz kujicu Piku i mačke, skupa su za zdjelom, pokazuje mačkama tko je gazda, vješa se kljunom o konop ili štap, otvara frižider... Mirokul!

Priča Nikola da ga je našao kao ptića ispalog iz gnijezda prije sedam mjeseci u Smokovu i mislio je u početku da se radi o vrani. Uzeo ga je kući, hranio ga, učio letit; sve što bi mu i mama radila... Otuda ta prisnost i povjerenje. Sad leti Basulinkom, do Češke vile, pa i dalje. Voli pokupit što mu se svidi i odletjeti s tim. I mobitel vam može „maznuti“... jel' tako, Toni? Kad vidi galeba na križu na kampanelu, doleti, potjera ga i zauzme položaj. I još tega ima...

***

Bambula u Domu starih

Danas je Međunarodni dan starijih osoba i u Domu za starije i nemoćne u Visu su organizirali zabavu - bambulu. Don Ante Matulić i pop i rock band "Abakus" iz Komiže svirali su korisnicima Doma i natjerali da plešu i one koji mogu plesati samo očima. Jeste li nazvali staru majku, oca, nonu,nonota, didu, baku, tetu...? Niste? To se da ispraviti...Ajde, šta čekaš!

 Klikni OVDJE i pogledaj fotografije, a onda pogledaj i video:

Odlazi sestra Arimateja

Nakon 12 godina službe u Domu starih u Visu, a zbog odlaska u mirovinu, časna sestra Arimateja ( Anka Oršolić ) napušta Vis i odlazi za Vinkovce. Osoblje i štićenici doma su , za oproštaj, upriličili prigodan program i uz darove i zahvale joj poželjeli sreću u umirovljeničkom životu. Ona, kao što je naglasio ravnatelj doma Dalibor Damjanović, zasigurno neće mirovati ni u mirovini jer "vozi 100 na sat" i brža je na svom biciklu od njega na skuteru... Na simpatičan način je opisao njenu žustrinu i energiju da sve stigne i ne umori se u davanju sebe Bogu i čovjeku.
Sestru Arimateju poznajem od njenog dolaska na Vis i osobno sam se uvjerio na primjeru pok. tete Maruške koja je u domu provela gotovo devet godina, koliko ljubavi, brige i pažnje posvećuje potrebitima. Milosrdna sestra Svetog Križa, časna sestra Arimateja zasigurno je zavoljela Vis i Višane kao što su i oni nju zavoljeli. Sretan joj i blagoslovljen umirovljenički život!

Odlazi sestra Arimateja

Nakon 12 godina službe u Domu starih u Visu, a zbog odlaska u mirovinu, časna sestra Arimateja ( Anka Oršolić ) napušta Vis i odlazi za Vinkovce. Osoblje i štićenici doma su , za oproštaj, upriličili prigodan program i uz darove i zahvale joj poželjeli sreću u umirovljeničkom životu. Ona, kao što je naglasio ravnatelj doma Dalibor Damjanović, zasigurno neće mirovati ni u mirovini jer "vozi 100 na sat" i brža je na svom biciklu od njega na skuteru... Na simpatičan način je opisao njenu žustrinu i energiju da sve stigne i ne umori se u davanju sebe Bogu i čovjeku.
Sestru Arimateju poznajem od njenog dolaska na Vis i osobno sam se uvjerio na primjeru pok. tete Maruške koja je u domu provela gotovo devet godina, koliko ljubavi, brige i pažnje posvećuje potrebitima. Milosrdna sestra Svetog Križa, časna sestra Arimateja zasigurno je zavoljela Vis i Višane kao što su i oni nju zavoljeli. Sretan joj i blagoslovljen umirovljenički život!

Zlatni pir: Rajko i Vinka

Rajko Žitko i Vinka (rođ. Radica) vjenčali su se na današnji dan prije 50 godina. A zlatni pir vrijedi obilježiti. Veliki je to jubilej, 50 godina! Pola stoljeća! A kako sam znao za to morao sam doći na misu, posnimiti malo, čestitati... Istina, na Visu je više obnova zavjeta povodom godišnjica nego novih vjenčanja. Nažalost. I ne samo da je malo pravih, novih vjenčanja, nego ih velik broj i ne traje dugo. Takav je duh vremena, načet konzumerizmom i površnošću. No, da ne lamentiramo o krizi morala, vratimo se Rajkotu i Vinki. Čujem Vinku kako na don Paulinov poziv da se zahvale Bogu što imaju jedno drugo odgovara: „To sam sto puti rekla...“ Eto, to je to. Na izlasku iz crkve posiplju ih cvijećem. Ali što ja pričam kad je tu filmić...

 

Zlatni pir: Rajko i Vinka

Rajko Žitko i Vinka (rođ. Radica) vjenčali su se na današnji dan prije 50 godina. A zlatni pir vrijedi obilježiti. Veliki je to jubilej, 50 godina! Pola stoljeća! A kako sam znao za to morao sam doći na misu, posnimiti malo, čestitati... Istina, na Visu je više obnova zavjeta povodom godišnjica nego novih vjenčanja. Nažalost. I ne samo da je malo pravih, novih vjenčanja, nego ih velik broj i ne traje dugo. Takav je duh vremena, načet konzumerizmom i površnošću. No, da ne lamentiramo o krizi morala, vratimo se Rajkotu i Vinki. Čujem Vinku kako na don Paulinov poziv da se zahvale Bogu što imaju jedno drugo odgovara: „To sam sto puti rekla...“ Eto, to je to. Na izlasku iz crkve posiplju ih cvijećem. Ali što ja pričam kad je tu filmić...

 

Prva šetnja Kutom

Na putu prema Spilicama sretnem ponosnu i sretnu mamu Vinku koja je sa svojom curicom neki dan stigla na svoj škoj.

- Evo, barba Nikola, prva šetnja Kutom... - kaže dr Vinka Tomić, liječnica koju je život odveo na drugi otok. A Vis je uvijek u srcu. Kut, Goveja...

Naravno, čestitke i fotografija!

Afrički kostorog u viškoj luci

Banjalučanin Branko Rajačić redovito ljetuje kod none Lucije ( Seka Mustafićova) u Visu gdje se i rodila ljubav za more i ribolov, bar onaj "s kraja". Nerijetko uvati lipi komad. Danas kuriozitet, senzacija! Na udici završila neka rijetka vrsta. Slijedilo je fotografiranje za uspomenu i vraćanje ulova u more. Naime, upozorili su ga da je riba otrovna.

Surfajući pronašao sam da je riječ o afričkom kostorogu.