Ima onih dana kad u susidstvu ne uvažavaju činjenicu da je već ponoć i kvarat, da je red zatvorit vrata i prijeći na intimniju zvukovnu razinu. Naprotiv, agresija nesuvislih pošalica i salvi izvještačenog smijeha koje se ispaljuju u gotovo pravilnim vremenskim razmacima ne mijenja intenzitet niti se čuje poziv domaćina gostima na obzir prema ostatku svijeta. Pa, majku mu, ova nemilosrdna blizina viških kuća i akustika uličica koja bez problema dijeli zvukove svih emocionalnih stanja već samom zdravom logikom poziva na neku pristojnu suzdržanost i danju, a kamoli ne noću.
Jeba te, ovo... Jeba te, ono... bili su počeci svake druge rečenice, pa onda matrica smijeha kao iz engleskih komedija, samo dvije oktave viša, pa dovikivanje s ulicom... A tek opraštanje. Dužinom nadmašuje epizodu turske tv serije, računajući i reklame. Jadno. Bahato, Nepristojno. Neuviđavno. Uz dodatak da su žene bile dvaput gore.
