VELIKI TJEDAN NA VISU

Izvor: https://kroz-samariju.net/2017/04/08/veliki-tjedan-na-visu/

ŽUPNA CRKVA UZNESENJA MARIJINA (SPILICE) – VIS

Sve župne obrede u Velikom tjednu predvodi, propovijeda i ispovijeda vlč. Toni Štefan, ravnatelj Papinskih misijskih djela u RH.



CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
10:00 sati – blagoslov maslinovih i palminih grančica u crkvi i procesija oko crkve, misa s pjevanom Mukom i otvaranje 40-satnog klanjanja (“Quarantore”)

19:00 sati – misa i propovijed, a potom zajednička ura klanjanja (“Miserere”, itd.)



VELIKI PONEDJELJAK i VELIKI UTORAK
8:00 sati – misa i izlaganje Presvetog Sakramenta
19:00 sati – misa i propovijed, potom zajednička ura (“Miserere”, itd)



VELIKA SRIJEDA
8:00 sati – misa i izlaganje Presvetog Sakramenta
11:00 sati – pjevana misa i propovijed, svršetak 40-satnog klanjanja s običajnom procesijom



VELIKI ČETVRTAK
19:00 sati – MISA VEČERE GOSPODNJE, prijenos i pohrana Svetotajstva u kapelu sv. Vicenca

22:00 sata – Getsemanska ura



VELIKI PETAK – post i nemrs; Crkva danas ne slavi misu, a pričest dijeli samo u obredima Muke Gospodnje i kao popudbinu umirućima
11:00 sati – križni put

Od 16:00 sati prigoda za ispovijed u župnoj crkvi!

18.30 sati – OBREDI MUKE GOSPODNJE, potom propovijed i običajna procesija s Presvetim od Spilica do Klapavice i nazad s pjevanjem psalma “Slavite Gospodina, jer je dobrostiv” u crkvi prije pohrane



VELIKA SUBOTA
17:00 sati – blagoslov jela na Duh

17:15 sati – blagoslov jela na Spilice

17.30 sati – blagoslov jela na Kut

21:00 sat – VAZMENO BDIJENJE: središnje slavlje cijele liturgijske godine s uvodnim obredom blagoslova ognja pred crkvom



USKRS (VAZAM) – NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEGA
10:30 sati – svečana župna misa na Spilice

17:00 sati – misa u samostanskoj crkvi na Prilovu



USKRSNI PONEDJELJAK
19:00 sati – misa s običajnim blagoslovima koje će podijeliti vlč. Toni Štefan

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ŽUPNA CRKVA SV. NIKOLE (MUSTER) – KOMIŽA

CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
10:00 sati – blagoslov maslinovih i palminih grančica ispred Mustera s procesijom oko Mustera, misa s pjevanom Mukom i otvaranje 40-satnog klanjanja (“Quarantore”)

19:00 sati – misa
19.30 sati – ZAJEDNIČKA URA: propovijed, Pomiluj mene …



VELIKI PONEDJELJAK i VELIKI UTORAK
8:00 sati – izlaganje Presvetog Sakramenta i jutarnja
19:00 sati – misa u Musteru,
19.30 sati – ZAJEDNIČKA URA: propovijed, Pomiluj mene …, itd.

Od 18:00 do 19:00 sati ispovijeda župnik!

VELIKA SRIJEDA
8:00 sati – izlaganje Presvetog Sakramenta i jutarnja
10:00 sati – pjevana misa i zatvaranje 40-satnog klanjanja



VELIKI ČETVRTAK
19:00 sati – MISA VEČERE GOSPODNJE, prijenos i pohrana Svetotajstva, a potom Getsemanska ura

Od 18:00 do 19:00 sati ispovijeda župnik



VELIKI PETAK – post i nemrs; Crkva danas ne slavi misu, a pričest dijeli samo u obredima Muke Gospodnje i kao popudbinu umirućima
11:00 sati – križni put u Novoj crkvi

18:30 sati – običajna procesija s križem od Nove crkve do Mustera

19:00 sati – OBREDI MUKE GOSPODNJE, propovijed i procesija s Presvetim od Mustera do Gospe Gusarice

Od 10:00 do 11:00 sati u Novoj crkvi ispovijeda župnik;
od 15:00 do 18:00 sati u Novoj crkvi ispovijeda fratar iz Visa.

VELIKA SUBOTA
21:00 sat – VAZMENO BDIJENJE: središnje slavlje liturgijske godine s uvodnim obredom blagoslova ognja i zajedničkim okupljanjem na mjestu gdje se pali brod; poslije obreda bit će blagoslov jela.

Od 10:30 do 11:30 sati župnik ispovijeda u Novoj crkvi

USKRS (VAZAM) – NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEGA
Od 8:00 do 8.30 sati – blagoslov jela u Novoj crkvi

11:00 sati – ŽUPNA MISA u Musteru i nakon mise blagoslov jela

19:00 sati – misa u crkvi Gospe Gusarice



USKRSNI PONEDJELJAK
19:00 sati – pjevana misa u Musteru s blagoslovima u propovijedi

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ŽUPNA CRKVA UZNESENJA MARIJINA – VELO SELO

CVJETNICA  – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
8.30 sati – obred blagoslova maslinovih i palminih grančica pred crkvom, potom sve po redu

VELIKI ČETVRTAK
17:00 sati – misa Večere Gospodnje

VELIKI PETAK
17:00 sati – obredi Muke Gospodnje

VELIKA SUBOTA
19:00 sati – Vazmeno bdijenje i potom blagoslov jela

USKRS (VAZAM) – NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEGA
9:00 sati – misa i potom blagoslov jela

NAPOMENA! Sve obrede u Velom Selu predvodi župnik iz Komiže!

Vis (Kut): Marinković nas spaja 2017.

NE TRAŽIM DOGAĐANJA, DOGAĐANJA TRAŽE MENE

...a ne mičem se iz Kuta, događaji mi sami dolaze pred vrata. Kut je centar svijeta! :)

Marinković je visoko, visoko iznad svih nas, nije ga lako doseći...

Kazaljke su se prije desetak godina ipak pomakle. A ljudi?

"Na gredu" se kao izraz još koristi za ovu lokaciju na Kutu iako su gredu odavno zamijenile klupe... Mjesto gdje se okupljaju ljudi i komentiraju ono što se u gradu zbiva.

Evo i tri Bogijeve fotografije iz Luke i Komiže:

Vis (Kut): Marinković nas spaja 2017.

NE TRAŽIM DOGAĐANJA, DOGAĐANJA TRAŽE MENE

...a ne mičem se iz Kuta, događaji mi sami dolaze pred vrata. Kut je centar svijeta! :)

Marinković je visoko, visoko iznad svih nas, nije ga lako doseći...

Kazaljke su se prije desetak godina ipak pomakle. A ljudi?

"Na gredu" se kao izraz još koristi za ovu lokaciju na Kutu iako su gredu odavno zamijenile klupe... Mjesto gdje se okupljaju ljudi i komentiraju ono što se u gradu zbiva.

Evo i tri Bogijeve fotografije iz Luke i Komiže:

Nerado, al' moram

Moj braniteljski status sigurno nije toliko zanimljiv da bi o njemu trebalo pisati. Ali, eto, nađu se i takvi koje to zanima. Čudnih ljudi ima. Za mene kao i za tisuće ovlaštenih službenih osoba (policajaca) i djelatnih vojnih osoba koji su pripadali oružanim snagama RH status branitelja su evidentirala ministarstva MUP i MORH. Točka. Svaki policajac u Hrvatskoj koji je svo vrijeme rata bio u aktivnoj službi ima jednak broj upisanih dana ratnog staža. Ima li tu nešto nejasno? Naravno da nema. Je li tako trebalo biti? Ja nisam adresa kojoj treba to pitanje upućivati. Ipak gospodi s linka na FB stranici PROVISLO (inače stranica kojoj je sistem administriranja perfidan)

https://www.facebook.com/groups/148142991953258/permalink/1020327284734820/

koji žude za odgovorom moram udovoljiti. Imam i dva zlatna sina... I oni su pročitali bljuvotine na navedenom linku. Radi njih i radi djece svih policajaca ovo pišem. Točnije, radi sve naše djece. Radi Antonie, kćerke predsjednika viške HVIDR-e i viške dogradonačelnice ...  Imaju li oni pravo živjeti u ozračju mira i sigurnosti? Konačno, i zbog svih vas koji me poznajete.

Dakle, Vis nije bio na prvoj crti. Vis je bio u jednoj specifičnoj situaciji. Okupacije i "kohabitacije". Trebalo bi puno vremena za to elaborirati... Vi mlađi Višani pitajte svoje očeve. Oni znaju.

Uglavnom, moja skromna braniteljska biografija nema herojskih djela o kojima bi mogao pričati unucima ili koja bi mi, kao nekima (istina rijetkima), toliko napumpavala ego da bih valjda trebao s visoka gledati na obične ljude i gaziti ih. Običan policijski posao, neugodan kakav već je, ništa više... U ratna vremena.

Ima tek jedna mala epizoda, beznačajna u odnosu na prave ratnike. U kolovozu i rujnu 1995. sam kao dozapovjednik posebne policijske postrojbe PU splitsko-dalmatinske upućen u Donji Lapac (Lika) neposredno nakon Oluje gdje sam se družio s divnim ljudima, koje ovom prigodom pozdravljam. Zadaća je bila uspostava civilne vlasti na netom oslobođenom području. Netko je i to morao raditi. Upoznao sam tamo sjajne ljude, policajce, heroje specijalce, posjetili ih u Gračacu, odnosili su se prema nama s poštovanjem, generalu Sačiću sam izradio natalnu kartu, a on me pitao samo jedno - hoće li umrijeti u čizmama ili u krevetu... Ovo malo da vam ne bude dosadno čitati.

Neki iz viške policijske postaje bili su angažirani za vrijeme akcije Bljesak... ili kako se već tražilo. Po povratku opet policijska rutina, nezahvalan i neugodan posao jer "uvijek je bilo budala i rata". Dozlogrdilo mi. I obitelji. Žena je htjela mirno spavati... znate, vi mlađi, nije tada bilo mobitela, nego pager i budila me motorola (radio stanica). Svim suprugama policajaca moje iskreno poštovanje.

1996. godine su izdavana rješenja o braniteljskom statusu, poslije se rješavali udjeli iz braniteljskog fonda, povlastica za uvoz automobila koju nisam ni iskoristio ni prodao... Sve već poznato. Priča tisuća pripadnika MUP-a i MORH-a. Čim su se ispunili zakonski uvjeti za prijevremenu mirovinu podnio sam zahtjev.  Zahtjevu je udovoljeno, Kad je stiglo rješenje, kleknuo sam i zahvalio Bogu.

Svim sudionicima Domovinskog rata koji su prošli daleko teži put kapa do poda! Kolegama policajcima: Nemamo se čega sramiti.

Svim Višanima, u prvom redu dragovoljcima, specijalcima... ali i svima koji su na bilo koji način dali doprinos, makar da su i 5 dana nosili odoru pričuvnog policajca, ili bili pripadnici ilegalne domobranske satnije, sklanjali i prebacivali odbjegle vojnike JNA, nabavljali i skrivali oružje, mudro i zrelo razmišljali i tako se i ponašali u tim vremenima, Kokotima... HVALA. Hvala i sreći koja nam nije okrenula leđa.

O pozadini ove priče drugi put. 

Dostaviti:

- MUP RH, Ravnateljstvo policije

- PP Vis

- Sindikat policije

- Zajednica udruga umirovljenih policajaca

Nerado, al' moram

Moj braniteljski status sigurno nije toliko zanimljiv da bi o njemu trebalo pisati. Ali, eto, nađu se i takvi koje to zanima. Čudnih ljudi ima. Za mene kao i za tisuće ovlaštenih službenih osoba (policajaca) i djelatnih vojnih osoba koji su pripadali oružanim snagama RH status branitelja su evidentirala ministarstva MUP i MORH. Točka. Svaki policajac u Hrvatskoj koji je svo vrijeme rata bio u aktivnoj službi ima jednak broj upisanih dana ratnog staža. Ima li tu nešto nejasno? Naravno da nema. Je li tako trebalo biti? Ja nisam adresa kojoj treba to pitanje upućivati. Ipak gospodi s linka na FB stranici PROVISLO (inače stranica kojoj je sistem administriranja perfidan)

https://www.facebook.com/groups/148142991953258/permalink/1020327284734820/

koji žude za odgovorom moram udovoljiti. Imam i dva zlatna sina... I oni su pročitali bljuvotine na navedenom linku. Radi njih i radi djece svih policajaca ovo pišem. Točnije, radi sve naše djece. Radi Antonie, kćerke predsjednika viške HVIDR-e i viške dogradonačelnice ...  Imaju li oni pravo živjeti u ozračju mira i sigurnosti? Konačno, i zbog svih vas koji me poznajete.

Dakle, Vis nije bio na prvoj crti. Vis je bio u jednoj specifičnoj situaciji. Okupacije i "kohabitacije". Trebalo bi puno vremena za to elaborirati... Vi mlađi Višani pitajte svoje očeve. Oni znaju.

Uglavnom, moja skromna braniteljska biografija nema herojskih djela o kojima bi mogao pričati unucima ili koja bi mi, kao nekima (istina rijetkima), toliko napumpavala ego da bih valjda trebao s visoka gledati na obične ljude i gaziti ih. Običan policijski posao, neugodan kakav već je, ništa više... U ratna vremena.

Ima tek jedna mala epizoda, beznačajna u odnosu na prave ratnike. U kolovozu i rujnu 1995. sam kao dozapovjednik posebne policijske postrojbe PU splitsko-dalmatinske upućen u Donji Lapac (Lika) neposredno nakon Oluje gdje sam se družio s divnim ljudima, koje ovom prigodom pozdravljam. Zadaća je bila uspostava civilne vlasti na netom oslobođenom području. Netko je i to morao raditi. Upoznao sam tamo sjajne ljude, policajce, heroje specijalce, posjetili ih u Gračacu, odnosili su se prema nama s poštovanjem, generalu Sačiću sam izradio natalnu kartu, a on me pitao samo jedno - hoće li umrijeti u čizmama ili u krevetu... Ovo malo da vam ne bude dosadno čitati.

Neki iz viške policijske postaje bili su angažirani za vrijeme akcije Bljesak... ili kako se već tražilo. Po povratku opet policijska rutina, nezahvalan i neugodan posao jer "uvijek je bilo budala i rata". Dozlogrdilo mi. I obitelji. Žena je htjela mirno spavati... znate, vi mlađi, nije tada bilo mobitela, nego pager i budila me motorola (radio stanica). Svim suprugama policajaca moje iskreno poštovanje.

1996. godine su izdavana rješenja o braniteljskom statusu, poslije se rješavali udjeli iz braniteljskog fonda, povlastica za uvoz automobila koju nisam ni iskoristio ni prodao... Sve već poznato. Priča tisuća pripadnika MUP-a i MORH-a. Čim su se ispunili zakonski uvjeti za prijevremenu mirovinu podnio sam zahtjev.  Zahtjevu je udovoljeno, Kad je stiglo rješenje, kleknuo sam i zahvalio Bogu.

Svim sudionicima Domovinskog rata koji su prošli daleko teži put kapa do poda! Kolegama policajcima: Nemamo se čega sramiti.

Svim Višanima, u prvom redu dragovoljcima, specijalcima... ali i svima koji su na bilo koji način dali doprinos, makar da su i 5 dana nosili odoru pričuvnog policajca, ili bili pripadnici ilegalne domobranske satnije, sklanjali i prebacivali odbjegle vojnike JNA, nabavljali i skrivali oružje, mudro i zrelo razmišljali i tako se i ponašali u tim vremenima, Kokotima... HVALA. Hvala i sreći koja nam nije okrenula leđa.

O pozadini ove priče drugi put. 

Dostaviti:

- MUP RH, Ravnateljstvo policije

- PP Vis

- Sindikat policije

- Zajednica udruga umirovljenih policajaca

Nevio Marasović na Visu snima Povijest bolesti

Znam, na odmoru sam... Neke stvari je teško izbjeći, pogotovo kad ti se događaju  tu "pred nosom" kao ova gužva na Torgu

Slijedeća dva tjedna Nevio Marasović na Visu snima film radnog naslova Povijest bolesti, svojevrsni nastavak uspjelog Vis-a Visa, s Jankom Popovićem Volarićem, Zlatkom Burićem, Almom Pricom i Natašom Janjić. Naravno da je i Kut među lokacijama na kojima će se snimati.

Koja pegula prati glumca Janka Popovića Volarića! U Zagrebu, u sceni tučnjave, suparnik mu je nehotice slomio nos, a i na Visu je vožnja po uskim uličicama gotovo uzela danak... Janko, respect!

Kod snimanja scena na otvorenom prostoru pokažite razumijevanje za filmsku ekipu. Ne ulijećite u kadar, ne dobacujte, zaustavite vozilo ako vidite da će ih omesti...

Nevio Marasović na Visu snima Povijest bolesti

Znam, na odmoru sam... Neke stvari je teško izbjeći, pogotovo kad ti se događaju  tu "pred nosom" kao ova gužva na Torgu

Slijedeća dva tjedna Nevio Marasović na Visu snima film radnog naslova Povijest bolesti, svojevrsni nastavak uspjelog Vis-a Visa, s Jankom Popovićem Volarićem, Zlatkom Burićem, Almom Pricom i Natašom Janjić. Naravno da je i Kut među lokacijama na kojima će se snimati.

Koja pegula prati glumca Janka Popovića Volarića! U Zagrebu, u sceni tučnjave, suparnik mu je nehotice slomio nos, a i na Visu je vožnja po uskim uličicama gotovo uzela danak... Janko, respect!

Kod snimanja scena na otvorenom prostoru pokažite razumijevanje za filmsku ekipu. Ne ulijećite u kadar, ne dobacujte, zaustavite vozilo ako vidite da će ih omesti...

U ljubavi je uvijek tako

Odnedavno sam u klubu 60+ , a u svibnju će punih 10 godina postojanja ovog bloga. Čini mi se da je vrijeme odmoriti se, a kud ćeš bolje prigode od ovog predizbornog ludila. Dragi moji Višani i prijatelji Visa, neskromno mislim da je prije četiri godine i ovaj blog malim dijelom utjecao na izborni rezultat. Pratio sam kako rastu djeca, raste Grad. Radio sam to najbolje što sam mogao i znao.

Ako sam vas vidio i prikazivao boljima nego što jeste, ne zamjerite. U ljubavi je uvijek tako. Protekom vremena svi postajemo pametniji. Sretno!

U ljubavi je uvijek tako

Odnedavno sam u klubu 60+ , a u svibnju će punih 10 godina postojanja ovog bloga. Čini mi se da je vrijeme odmoriti se, a kud ćeš bolje prigode od ovog predizbornog ludila. Dragi moji Višani i prijatelji Visa, neskromno mislim da je prije četiri godine i ovaj blog malim dijelom utjecao na izborni rezultat. Pratio sam kako rastu djeca, raste Grad. Radio sam to najbolje što sam mogao i znao.

Ako sam vas vidio i prikazivao boljima nego što jeste, ne zamjerite. U ljubavi je uvijek tako. Protekom vremena svi postajemo pametniji. Sretno!

Don Ivica Huljev: Hod za stopama ranjenog križa

Piše: Don Ivica Huljev 
Izvor: https://kroz-samariju.net/2017/03/30/hod-za-stopama-ranjenog-kriza/

UZ 3. PLANINARSKI KRIŽNI PUT HVARSKE BISKUPIJE NA VISU, 1. TRAVNJA 2017.

Kroz cijelu svoju povijest Vis je bio poveznica i sjecište različitih interesa i putova, previranja i razračunavanja. Primao je i davao, patio i uveseljavao. Uostalom, slično se može kazati i za ostale naše otoke. Vis je bio utočište pred nesigurnostima kopna, ali je i sam bio izložen opasnostima. Onodobni gusari danas se pretaču u zebnju i strah pred opasnijim gusarenjem kojeg slutimo u mafijaškom načinu odnosa prema turističkoj privredi i parazitskom odnosu prema nasljeđu, zaboravu prošlosti i izopačenoj slici budućnosti koja se izjednačava s turističkom privredom kao gospodarskom monokulturom. No, to je druga tema. Ipak, današnji gusari ne odvode sužnjeve na afričke obale, ostaju ovdje i utjelovljuju se u dušama domaćih ljudi koji lako zaboravljaju povijesnu pouku: doživljaj i iskustvo ljepote i kvalitete života ovisi ponajprije o usvojenim mjerilima duha i svijesti. Spomen na stradavanje Visa u najezdama gusara svjedoči nam i lik Gospe de Mercede u crkvi Svetog Duha u Visu. Možda nam je danas taj lik bogomdani poziv da prepoznamo koliko smo postali gusari u otimanju vlastite budućnosti i postajemo li možda roblje udobnosti i tromosti duha. Ako je nekoć viški župnik Borković bio spreman prodati liturgijsko srebro i ostale dragocjenosti iz crkava da bi se pomoglo unesrećenima u vrijeme kužne bolesti, onda je možda glavno pitanje o temeljnima naše sigurnosti i odgovornosti za život vođen civilizacijom ljubavi.

Današnji susret s pučinskim otokom izaziva brojna pitanja i često razočarava manjkom cjelovitih odgovora i postupnim odumiranjam građanske kulture koja se najbolje prepoznaje u današnjim tragovima i na crno-bijelim fotografijama koje svjedoče o odijevanju pred kojim bi se mogli postidjeti mnoga današnja središta. Smješten na pučini morao se oslanjati na sebe i na mostove koje se stvarao s kopnom. Minula stoljeća iznjedrila su veliki broj vještih ribara i težaka koji su odredili njegova usmjerenja, ali uvijek polazeći od mogućnosti koje im je pružao. Arhitektonski sklad ljetnikovaca i obiteljskih kuća ribara i težaka, crkava i trgova, podređenost klimi i smještaju, dovoljno poučavaju vješte oči koje ne vide u njemu samo prijepore oko naslijeđenih kvadrata za unosnu prodaju i iznajmljivanje, nego i korito kojim je protjecala rijeka kulture koja još nije potpuno presušila.

Za one kojima je manje poznato valja reći da slavna povijest Visa počinje s početcima grčke kolonije na Visu 397. god. prije Krista. Upravo nasuprot malog poluotoka Prilova u Visu, na kojem će započeti Križni put, Grci su utemeljili svoje naselje. Tako Issa i Faros – dva prostora na prostoru naše biskupije – tvore najstarija urbana naselja na našem tlu. S vremenom je Issa postala snažno pomorsko i trgovačko središte iz kojeg su potekle isejske kolonije. U rimsko doba Issa je 47. pr. Kr. izgubila samostalnost, no time “najugledniji grad u tim krajevima” nije propao.

Dosege stare Isse vidimo na Prilovu gdje je u I. st. podignut rimski teatar, a nad njim su franjevci konventualci u XVI. st. podigli samostan sv. Jeronima. U rimsko doba Issa je osim spomenutog teatra imala terme, trijem, vježbalište i hram. U vrijeme kasne antike počinje njezin postupni pad. Naseljavanje hrvatskog stanovništva na Visu nije moguće pratiti zbog nedostatka izvora, no već je u X. st. posvjedočen hrvatski identitet Visa. U vrijeme mletačke uprava otoci Hvar i Vis bili su u sastavu jedne općine sa sjedištem u Hvaru kojoj je prosperitet dobrim dijelom omogućio unosni ribolov, posebno oko Palagruže i Biševa. Uz unosnu trgovinu usoljenom plavom ribom Vis je na brojnim plodnim poljima, koja su uglavnom bila vlasništvo hvarsko-viških plemića i crkvenih institucija, temeljio svoju egzistenciju i prepoznatljivost čiju će ljepotu posebno pohvaliti poznati Ivan Franjo Biundović. Nagli razvoj vinogradarstva dogodio se u drugoj polovici 19. i početkom 20. st., a 20. st. postavilo je Komižu s njezinih sedam tvornica za preradu ribe u ribarsku predvodnicu Jadrana.

Danas, na žalost, na otoku Visu ima manje od 3.000 stanovnika u četiri župe. Do pred kraj XVI. st. cijeli je otok bio jedna župa sa sjedištem u Velom Selu, iznad Velog polja. Kasnije se sjedište premješta u grad Vis, a Komiža postaje u pravnom smislu riječi župom tek u prvoj polovici 17. st. Početkom 20. st. crkvenu samostalnost dobivaju Velo Selo i Podšpilje. O broju stanovnika i razvojnim dosezima Visa govori podatak da se još do svršetka I. svjetskog rata na Visu planiralo proširiti jednu i podići tri nove crkve te izgraditi četiri nove župne kuće i dvije kapelanijske kuće u gradu Visu. U to je vrijeme Komiža po broju duša bila najveća župa Hvarske biskupije, a cijeli je Vis 1912. god. – kako donosi biskupijski “šematizam” – imao oko 11.000 duša. Minula stoljeća ostavila su brojne tragove, pa i veliki broj crkava na Visu. Vjersko središte otoka bio je i ostalo Gospino svetiše u Velom Selu koje svake godine oživi na Veliku Gospu oko Gospina lika koji povezuje iseljene i domaće Višane. Darovana srdela ispod Gospina lika u Velom Selu svjedoči o vjeri i zavjetima, naporima i nesigurnosti koji su bili isprepleteni od nesigurnosti života i sigurnosti vjere.

Iz tog konteksta prelazimo na subotnji Križni put. Čudnom podudarnošću naš će 3. Planinarski križni put biti u svjetlu ranjenog ili prostrijeljenog križa, odnosno Krista, jer bi se upravo tim riječima moglo nazvati raspelo koje ćemo nositi od jedne do druge postaje, od Visa do Komiže. O čemu je zapravo riječ? U crkvi sv. Nikole u Dolu, crkvi koja je smještena u blizini grada Visa, nalazilo se raspelo od kojeg je u župnoj kući u Visu ostao sačuvan korpus kao najbolji znak jednog (ne)vremena, a zapravo velikog nesporazuma u vremenu. Korpus (Isusovo tijelo) je netko oštetio streljivom iz zračne puške i to očito kad je crkva nakon II. svjetskog rata prestala biti mjestom kulta i u eri kolektivizacije predana radnoj zadruzi iz Poselja koja je u njoj držala slamu. Ranjeni Krist iz crkve sv. Nikole predstavlja znak vremena i znak vremenu. Ima neizmjernu simboličku snagu. Govori o nama ljudima i o istini koja se ne da skriti pod naslagama prašnjavog tavana. Potječe iz crkve koja je nekoć pripadala komiškoj opatiji, benediktincima koji su radom i molitvom, kultom i kulturom, dali Europi obol pismenosti i humanizam oslonjen na antičke temelje. Jedno drugo vrijeme i čovjek u njemu donijeli su nauk o porobljenom čovjeku kojeg treba osloboditi iz tamnice kršćanskog mraka. No, Krist i nadalje svijetli u mraku naših međusobnim ranjavanja i pokušaja da se bez Boga izgradi novog čovjeka. Daje nam to raspelo da se okušamo u svjetlu Kristove patnje u kojoj Bog pokazuje svoje pravo lice prema nama ljudima. Ići za Kristom, pa bilo to i u pobožnosti subotnjeg Križnog puta na Visu, znak je spremnosti da se prepoznaju naše rane i da se nastoji biti lijekom osobnim i društvenim ranama koje svako vrijeme donosi svojim suvremenicima.

Od raspela je pod slojevima prašine ostao samo korpus (tijelo), a križ je nestao. Tragovi oštećenja su do danas vidljivi. Za ovu prigodu novi križ je po modelu baroknih križeva izradio Pero Gabelić iz Vrboske, i to po uzoru na vrbovačko Porijevo raspelo koje se nosi u procesiji “Za križen”. Sve u svemu, valja ga čuvati kao spomen na vrijeme i kao govor svakom vremenu koje nastoji zaboraviti vlastite korijene u Bogu. Veronika je, kako kaže kršćanska predaja, dobila na rupcu utisnut lik patničkog Krista, a ovime je Vis dobio za svoju sadašnjost i budućnost lik ranjenog Krista koji nosi istu poruku – samo ranjeni Bog može iscijeliti ranjeno srce. Juda je znamo unovčio svoj odnos s Kristom i izdao ga. I nama prijeti opasnost da za malo dobiti unovčimo svoj odnos prema otocima i izdamo njihovu budućnost.

Don Ivica Huljev: Hod za stopama ranjenog križa

Piše: Don Ivica Huljev 
Izvor: https://kroz-samariju.net/2017/03/30/hod-za-stopama-ranjenog-kriza/

UZ 3. PLANINARSKI KRIŽNI PUT HVARSKE BISKUPIJE NA VISU, 1. TRAVNJA 2017.

Kroz cijelu svoju povijest Vis je bio poveznica i sjecište različitih interesa i putova, previranja i razračunavanja. Primao je i davao, patio i uveseljavao. Uostalom, slično se može kazati i za ostale naše otoke. Vis je bio utočište pred nesigurnostima kopna, ali je i sam bio izložen opasnostima. Onodobni gusari danas se pretaču u zebnju i strah pred opasnijim gusarenjem kojeg slutimo u mafijaškom načinu odnosa prema turističkoj privredi i parazitskom odnosu prema nasljeđu, zaboravu prošlosti i izopačenoj slici budućnosti koja se izjednačava s turističkom privredom kao gospodarskom monokulturom. No, to je druga tema. Ipak, današnji gusari ne odvode sužnjeve na afričke obale, ostaju ovdje i utjelovljuju se u dušama domaćih ljudi koji lako zaboravljaju povijesnu pouku: doživljaj i iskustvo ljepote i kvalitete života ovisi ponajprije o usvojenim mjerilima duha i svijesti. Spomen na stradavanje Visa u najezdama gusara svjedoči nam i lik Gospe de Mercede u crkvi Svetog Duha u Visu. Možda nam je danas taj lik bogomdani poziv da prepoznamo koliko smo postali gusari u otimanju vlastite budućnosti i postajemo li možda roblje udobnosti i tromosti duha. Ako je nekoć viški župnik Borković bio spreman prodati liturgijsko srebro i ostale dragocjenosti iz crkava da bi se pomoglo unesrećenima u vrijeme kužne bolesti, onda je možda glavno pitanje o temeljnima naše sigurnosti i odgovornosti za život vođen civilizacijom ljubavi.

Današnji susret s pučinskim otokom izaziva brojna pitanja i često razočarava manjkom cjelovitih odgovora i postupnim odumiranjam građanske kulture koja se najbolje prepoznaje u današnjim tragovima i na crno-bijelim fotografijama koje svjedoče o odijevanju pred kojim bi se mogli postidjeti mnoga današnja središta. Smješten na pučini morao se oslanjati na sebe i na mostove koje se stvarao s kopnom. Minula stoljeća iznjedrila su veliki broj vještih ribara i težaka koji su odredili njegova usmjerenja, ali uvijek polazeći od mogućnosti koje im je pružao. Arhitektonski sklad ljetnikovaca i obiteljskih kuća ribara i težaka, crkava i trgova, podređenost klimi i smještaju, dovoljno poučavaju vješte oči koje ne vide u njemu samo prijepore oko naslijeđenih kvadrata za unosnu prodaju i iznajmljivanje, nego i korito kojim je protjecala rijeka kulture koja još nije potpuno presušila.

Za one kojima je manje poznato valja reći da slavna povijest Visa počinje s početcima grčke kolonije na Visu 397. god. prije Krista. Upravo nasuprot malog poluotoka Prilova u Visu, na kojem će započeti Križni put, Grci su utemeljili svoje naselje. Tako Issa i Faros – dva prostora na prostoru naše biskupije – tvore najstarija urbana naselja na našem tlu. S vremenom je Issa postala snažno pomorsko i trgovačko središte iz kojeg su potekle isejske kolonije. U rimsko doba Issa je 47. pr. Kr. izgubila samostalnost, no time “najugledniji grad u tim krajevima” nije propao.

Dosege stare Isse vidimo na Prilovu gdje je u I. st. podignut rimski teatar, a nad njim su franjevci konventualci u XVI. st. podigli samostan sv. Jeronima. U rimsko doba Issa je osim spomenutog teatra imala terme, trijem, vježbalište i hram. U vrijeme kasne antike počinje njezin postupni pad. Naseljavanje hrvatskog stanovništva na Visu nije moguće pratiti zbog nedostatka izvora, no već je u X. st. posvjedočen hrvatski identitet Visa. U vrijeme mletačke uprava otoci Hvar i Vis bili su u sastavu jedne općine sa sjedištem u Hvaru kojoj je prosperitet dobrim dijelom omogućio unosni ribolov, posebno oko Palagruže i Biševa. Uz unosnu trgovinu usoljenom plavom ribom Vis je na brojnim plodnim poljima, koja su uglavnom bila vlasništvo hvarsko-viških plemića i crkvenih institucija, temeljio svoju egzistenciju i prepoznatljivost čiju će ljepotu posebno pohvaliti poznati Ivan Franjo Biundović. Nagli razvoj vinogradarstva dogodio se u drugoj polovici 19. i početkom 20. st., a 20. st. postavilo je Komižu s njezinih sedam tvornica za preradu ribe u ribarsku predvodnicu Jadrana.

Danas, na žalost, na otoku Visu ima manje od 3.000 stanovnika u četiri župe. Do pred kraj XVI. st. cijeli je otok bio jedna župa sa sjedištem u Velom Selu, iznad Velog polja. Kasnije se sjedište premješta u grad Vis, a Komiža postaje u pravnom smislu riječi župom tek u prvoj polovici 17. st. Početkom 20. st. crkvenu samostalnost dobivaju Velo Selo i Podšpilje. O broju stanovnika i razvojnim dosezima Visa govori podatak da se još do svršetka I. svjetskog rata na Visu planiralo proširiti jednu i podići tri nove crkve te izgraditi četiri nove župne kuće i dvije kapelanijske kuće u gradu Visu. U to je vrijeme Komiža po broju duša bila najveća župa Hvarske biskupije, a cijeli je Vis 1912. god. – kako donosi biskupijski “šematizam” – imao oko 11.000 duša. Minula stoljeća ostavila su brojne tragove, pa i veliki broj crkava na Visu. Vjersko središte otoka bio je i ostalo Gospino svetiše u Velom Selu koje svake godine oživi na Veliku Gospu oko Gospina lika koji povezuje iseljene i domaće Višane. Darovana srdela ispod Gospina lika u Velom Selu svjedoči o vjeri i zavjetima, naporima i nesigurnosti koji su bili isprepleteni od nesigurnosti života i sigurnosti vjere.

Iz tog konteksta prelazimo na subotnji Križni put. Čudnom podudarnošću naš će 3. Planinarski križni put biti u svjetlu ranjenog ili prostrijeljenog križa, odnosno Krista, jer bi se upravo tim riječima moglo nazvati raspelo koje ćemo nositi od jedne do druge postaje, od Visa do Komiže. O čemu je zapravo riječ? U crkvi sv. Nikole u Dolu, crkvi koja je smještena u blizini grada Visa, nalazilo se raspelo od kojeg je u župnoj kući u Visu ostao sačuvan korpus kao najbolji znak jednog (ne)vremena, a zapravo velikog nesporazuma u vremenu. Korpus (Isusovo tijelo) je netko oštetio streljivom iz zračne puške i to očito kad je crkva nakon II. svjetskog rata prestala biti mjestom kulta i u eri kolektivizacije predana radnoj zadruzi iz Poselja koja je u njoj držala slamu. Ranjeni Krist iz crkve sv. Nikole predstavlja znak vremena i znak vremenu. Ima neizmjernu simboličku snagu. Govori o nama ljudima i o istini koja se ne da skriti pod naslagama prašnjavog tavana. Potječe iz crkve koja je nekoć pripadala komiškoj opatiji, benediktincima koji su radom i molitvom, kultom i kulturom, dali Europi obol pismenosti i humanizam oslonjen na antičke temelje. Jedno drugo vrijeme i čovjek u njemu donijeli su nauk o porobljenom čovjeku kojeg treba osloboditi iz tamnice kršćanskog mraka. No, Krist i nadalje svijetli u mraku naših međusobnim ranjavanja i pokušaja da se bez Boga izgradi novog čovjeka. Daje nam to raspelo da se okušamo u svjetlu Kristove patnje u kojoj Bog pokazuje svoje pravo lice prema nama ljudima. Ići za Kristom, pa bilo to i u pobožnosti subotnjeg Križnog puta na Visu, znak je spremnosti da se prepoznaju naše rane i da se nastoji biti lijekom osobnim i društvenim ranama koje svako vrijeme donosi svojim suvremenicima.

Od raspela je pod slojevima prašine ostao samo korpus (tijelo), a križ je nestao. Tragovi oštećenja su do danas vidljivi. Za ovu prigodu novi križ je po modelu baroknih križeva izradio Pero Gabelić iz Vrboske, i to po uzoru na vrbovačko Porijevo raspelo koje se nosi u procesiji “Za križen”. Sve u svemu, valja ga čuvati kao spomen na vrijeme i kao govor svakom vremenu koje nastoji zaboraviti vlastite korijene u Bogu. Veronika je, kako kaže kršćanska predaja, dobila na rupcu utisnut lik patničkog Krista, a ovime je Vis dobio za svoju sadašnjost i budućnost lik ranjenog Krista koji nosi istu poruku – samo ranjeni Bog može iscijeliti ranjeno srce. Juda je znamo unovčio svoj odnos s Kristom i izdao ga. I nama prijeti opasnost da za malo dobiti unovčimo svoj odnos prema otocima i izdamo njihovu budućnost.