Sreća za Gorana pa iz ovog kupusa na fb, iz mora banalnosti, probere i ponudi zanimljive sadržaje. Ovog puta je to poveći status Forke Zorke Bibić o ljetnom i zimskom Hvaru. Vrijedi ga pročitati jer se, gotovo u cijelosti, možemo prepoznati u ovom tekstu i kao Višani, Komižani... Ipak, za Vis se ne bi moglo reći da većih infrastrukturnih projekata nakon Domovinskog rata nije bilo (kanalizacija, ceste, rive, vrtić...), a ni zimi potpuno ne zamru aktivnosti na kulturnom i zabavnom polju.
Uvažavajući sav napredak ostvaren na krilima turističkog buma ne ignorirajmo ni upozoravajuće riječi don Ivice Huljeva: "... Da, no kad se ovomu pribroji sveprisutni mit o turističkoj budućnosti života na otocima, stavljajući po strani sve druge oblike stabilnosti, onda je pitanje je li moguće da nas bilo koje reforme otrgnu od rastućeg nastojanja da se sve podredi dolasku i prolasku što većeg broja turista tijekom ljetnih mjeseci, a da nam zime sve više nalikuju predvorju mrtvačnica."
*****
Piše: Zorka Bibić
Početak listopada, prvi osjetni pad temperature i prva jesenska kiša odavno su prirodna granica u našem turističkom monokulturnom mikrosvijetu koja dijeli uspješnost sezone, mukotrpan i stresan rad, zbrajanje priljeva novca proteklih 5,6 mjeseci od (nekome sablasnih, a nekome romantičnih) prizora puste rive, drastičnog rezanja katamaranskih linija, bježanja na puste meridijane i paralele, povlačenja u komine i pripremanja nove sezone. Frenetičan tempo, diktiran i državnom i lokalnom politikom, stvorio je fizičku i duhovnu pustinju zimskog Hvara koji gubi sva obilježja grada: od smanjenog broja građana, nedostatka stalnih radnih mjesta do reduciranih društvenih i kulturnih sadržaja i loše društvene interakcije. Nedostatak međusobnog druženja, komunikacije i zajedništva ljeti produžen je i zimi, samo što više nemamo ispriku što radimo i zarađujemo novac koji nam mora ostati za hladne mjesece. Zimi su gotovo uvijek isti ljudi na kulturnim događanjima, u gradskim kafićima, u šetnji rivom i Pjacom, dok su ostali u sigurnosti i udobnosti svog doma ili nekih dalekih, toplijih krajeva. Ogroman je jaz između privatnog i društvenog standarda i, čini se, nepremostiv. U nekoliko sličica može se vidjeti i pretpostaviti tijek mjeseci koji nam slijede:
Sličica prva: Kod nas odavno postoji tendencija nezainteresiranosti za gradska događanja, uz istovremeno neinformiranje i vječito grintanje kako „uvik nešto fali“: Izložba? Ca će ti izložba, ca se ne more ništo drugo parićat u For?...Zoc nimote popust na Hvarsko ljeto za domaće? - Imate vrlo povoljnu pretplatu. - Ca će mi pretplata, skupo je to dvisto kunih, mi Forani bismo tukali mukte, jesi me cula, MUKTE! (…) Uz ovaj primjer spomenimo i kino za kojim smo kolektivno plakali dvadesetak godina, nakon što je zatvoreno kino Madeira u Arsenalu. Uza sav trud i muku i blagoslov europskih fondova, Hvar konačno dobije digitalni projektor i ogromno platno koje je cijelo ljeto radovalo filmoljupce svježim naslovima na dobroj staroj Venjerandi. No, taj prostor nije prikladan za cijelu godinu, a veliko platno traži veliki prostor. Gdje ćemo sad s kinom? I za koga?
Na to bi prosječni Foranin odmahnuo rukom i rekao: Ca će ti, mogu kalat film iz interneta…
Tko istinski želi, u zimskom Hvaru zbilja može pronaći toliko toga različitog, a dolazak na gradska događanja su samo jedan vid širenja horizonta i ljubavi za ovo mjesto. Naravno, želja i interes su nužna odskočna daska, jedan od otponaca koji nas i ujutro tjeraju iz topline i udobnosti kreveta na suočavanje sa životom. Sve temeljno proizlazi iz kućnog okruženja. Ukoliko sami nismo zainteresirani za ono što nam se događa, onda je teško očekivati da ćemo taj žar prenijeti na naše potomstvo ili generacije koje slijede.
Sličica druga: ponekad je zbilja teško razumjeti da su posljednji veliki infrastrukturni projekti namijenjeni građanima Hvara bili Semitecolovo kazalište i, 350 godina kasnije, deset hotela izgrađenih u samo desetak godina, što je, u kontekstu ondašnjeg vremena, bila svjetska revolucija. Dvadeset šest godina nakon uspostave Republike Hrvatske Grad nema / ne želi/ ne zna (točni odgovori su višeznačni) uložiti sredstva u nužne projekte: obnovu Pjace i zidina, izgradnju staračkog doma, nove srednje škole…Da se odmah razumijemo, nije Grad jedini krivac. Tu je i hrpa birokracije koju nijedna državna vlast ne želi riješiti, zamršeni labirinti zakona i dozvola, teret rokova, domino-efekt kancelarija i fikusa - nije čudo što i zbog toga svi smatramo da smo prije živjeli bolje. U isto vrijeme, novac je u Hvaru poput pijeska: curi kroz prste i nepovratno bježi. Ovog ljeta u našem je gradu uredno registrirano 17 novih rent-a-boat agencija. Pogađate, gotovo nijedna nije iz Hvara. Take the money and run. Pokušate li javno propitati gdje odlaze silne svote novca iz grada i zbog čega se ništa ne stvara i čini za građane ovog grada, već za neke odabrane ili podobnije, dolazite u opasnost da netko na vama bez ikakvog skrupula pokaže svoju moć i teror. Da se opet razumijemo: nije ni ova situacija isključivo u domeni vlasti, već i naša građanska odgovornost. Javni govor o tabu temama nužno otvara Pandorinu kutiju koja bi na težak i bolan način počela mijenjati stvari. No mi za promjene još uvijek nismo spremni. Ovo možda pokazuje da je Hvaru, za početak, nužan povratak komuniciranju face-to-face, a ne putem društvenih mreža (sad sama sebi skačem u usta jer upravo to i činim). Potrebne su tribine, javni skupovi, razgovori o temama koje su bitne za budućnost ovog grada, konstruktivni prijedlozi i ideje, izlazak iz udobnosti kauča i komina.
Možda u skladu sa sveopćom dominacijom plitkosti i površnosti, Hvaru nedostaje konstantan i argumentiran govor njegovih intelektualaca, konstruktivno ukazivanje na nepovoljne i loše stvari koje onemogućuju kvalitetan život, ali i veći društveni angažman nas samih.
No, poetičnim rječnikom, sve počinje od vlastitih dvorišta. Pitanje je samo jesmo li u njima zasadili cvijeće ili gust korov.
