Izvor: SLOBODNA DALMACIJA -16.11.2014.
Prof. dr. sc. Ljerka Šimunković, osnivačica talijanistike na Odjelu humanističkih znanosti u Splitu, jedna je od onih znanstvenica koja vrijeme provodi u miru i tišini daleko od očiju javnosti, u prašnjavim arhivima, listajući požutjele stranice, trošeći vid na iščitavanje tuđih rukopisa, pisama i raznih dokumenata. Naizgled čini se dosadan hobi, no ova gospođa demantirat će vas ako tako pomislite.
– Povijest je jako uzbudljiva. To je naša baština koju treba spasiti. Mene je dovela do fascinantih priča, među kojima je i ova posljednja o Višaninu Alvižu Geniceu – kaže profesorica koja je istražila i na papir prenijela priču o zaboravljenome Višaninu Alvižu Geniceu (Vis 1767. – Vis 1840.), koji je u ranoj mladosti otišao s otoka u svijet, obogatio se, družio se s mnogim utjecajnim ljudima, a potom je sve izgubio i osiromašen se vratio na rodni otok, gdje je i umro.
Riječ je o knjizi "Burni život jednog Dalmatinca", koju je dr. Šimunković započela igrom slučaja, opet u Državnom arhivu u Splitu, a potom i Arheološkome muzeju, gdje je naišla na arhivske dokumente koji su je zaintrigirali. Posvetila se proučavanju, dešifriranju, prikupljanju materijala poput memoara, bilješki, pisama, dokumenata, putovala je i do Beča, da bi na koncu složila sjajan mozaik o Višaninu čiji bi život mogao zaintrigirati širu javnost, a moguće i kakvog filmskog redatelja. Knjiga je objavljena u izdanju hrvatsko-talijanske udruge "Dante Alighieri" iz Splita.
– Knjiga je nastala kao rezultat odluke da se znanstveno istraži hrvatska povijesna i kulturna baština koja se odnosi na Dalmaciju, u sklopu znanstvenog projekta pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta pod nazivom "Dalmatinsko kulturno ozračje 19. stoljeća". Posvećena je još jednom neobjavljenom rukopisu, a priređena na dva jezika – talijanskom i hrvatskom, te sadrži prijevod jednog dijela uspomena na hrvatski, originalni tekst na talijanskom, izvorni tekst na latinskom i odabrana pisma, uz moje komentare. – Povijest je jako uzbudljiva. To je naša baština koju treba spasiti. Mene je dovela do fascinantih priča, među kojima je i ova posljednja o Višaninu Alvižu Geniceu – kaže profesorica koja je istražila i na papir prenijela priču o zaboravljenome Višaninu Alvižu Geniceu (Vis 1767. – Vis 1840.), koji je u ranoj mladosti otišao s otoka u svijet, obogatio se, družio se s mnogim utjecajnim ljudima, a potom je sve izgubio i osiromašen se vratio na rodni otok, gdje je i umro.
Riječ je o knjizi "Burni život jednog Dalmatinca", koju je dr. Šimunković započela igrom slučaja, opet u Državnom arhivu u Splitu, a potom i Arheološkome muzeju, gdje je naišla na arhivske dokumente koji su je zaintrigirali. Posvetila se proučavanju, dešifriranju, prikupljanju materijala poput memoara, bilješki, pisama, dokumenata, putovala je i do Beča, da bi na koncu složila sjajan mozaik o Višaninu čiji bi život mogao zaintrigirati širu javnost, a moguće i kakvog filmskog redatelja. Knjiga je objavljena u izdanju hrvatsko-talijanske udruge "Dante Alighieri" iz Splita.Srećom, iza Alviža je ostala gotovo nevjerojatna rukopisna autobiografija i nekoliko stotina pisama koja potkrepljuju vjerodostojnost ove priče koja, uz detalje iz života jednog neobičnog čovjeka, otkriva i prilike toga doba.
Tko je bio Alviž Geniceo?
– Rođen je 1767. godine na Visu, na predjelu Luka, u plemićkoj i posjedničkoj obitelji koja nije bila naročito bogata. Obitelj se na Vis doselila s Korčule, a zapravo se prezivalaGeričić, te je svoje prezime talijanizirala u Gherizeo, a od Mletačke Republike primila je i plemićku titulu. Alvižov otac Antun bio je bilježnik. Kako na Visu nije bilo škole, Alviž s majkom odlazi u Hvar, gdje je živio kod strica kanonika. Poslije je pohađao sjemenište u Splitu kao vanjski đak, a jedno vrijeme živio je kod tetke kontese Benedetti.
Zbog kuge koja je harala 1783. godine u Splitu, Alviž je morao u karantenu na Sustipan, sve dok majka nije po njega poslala brod koji ga je odvezao u Vis. Tu je radio kao činovnik u kancelariji za kaznene prijestupe. Često je posjećivao Split kao vježbenik odvjetnika Andrije Kruščevića, no više se trudio oko ljubavnih veza i igranja karata. Volio je kartati s priorom splitskog lazareta, kojem je često donosio slane srdele s Visa.
Kako se jedan ne baš imućan otočanin u to doba obogatio?
– Alviž je bio jako snalažljiv, komunikativan, željan brze zarade. Kako je Vis tada imao izvrsno vino, bez mogućnosti ikakvog otkupa, Alviž je sklopio ugovore za izvoz vina s kapetanima genoveških brodova, što je rezultiralo velikim profitom za viške vinare i za njega. Uzeo je zakup prikupljanja poreza na vino, a s vremenom je kupovao brojne posjede na Visu i Hvaru, kasnije u Beču i okolici, Napulju... Imao je čak četiri dvorca u okolici Beča... Znao se snaći u svakoj prilici.
No, u ranoj je mladosti ubio čovjeka pa je morao pobjeći u Veneciju. Tamo se brzo snašao i postao je čovjek koji voli zabave, društvo, fini život. Družio se s utjecajnim ljudima tog doba, kraljevima, knezovima, a i papa ga je primio u audijenciju. Pozajmljivao je novac mnogima, čak i napuljskome kralju kako bi on mogao oženiti kćer! Nikad se nije ženio, a u pismima spominje tri, četiri sina, no službeno je umro bez nasljednika, pa mu je imovina otišla u javno dobro. Pokopan je u Visu, što potvrđuje matična knjiga umrlih, no ne zna se gdje mu je grob.
Njegova priča asocira na onu talijanskog pustolova Casanove, također ženskara, kartaša i rasipnika. Zanimljivo je da je Alviž također stvarna osoba, a njegova je priča istinita do detalja, kažete...
– Casanovine knjige uspomena probudile su veliko zanimanje u književnim krugovima i među europskom visokom buržoazijom, pa su vrlo vjerojatno bile i poticaj Alvižu Geniceu da napiše vlastite uspomene. Za to je imao i materijala: skitao se posvuda, družio se, priređivao zabave za kraljeve i utjecajne ljude... Imao je jako puno imanja, koja je potom gubio, prodavao. Nažalost, dokumenti o njegovoj imovini izgorjeli su u Beču.
Ipak, u proučavanju njegovih spisa naišla sam na podatak da su mu u Jeutendorfu pokraj Beča priredili veliku svečanost jer je obnovio tamošnji samostan, a redovnici su mu dali napraviti portret tim povodom. Kako bih istražila njegov život i vjerodostojnost njegove priče, otišla sam to istražiti u Beč. Rad na ovoj knjizi uzeo mi je jako puno vremena, a sve uz ograničena sredstva.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
