Apartman Matić - Vis

U centru Visa, stotinjak metara od parka palmi i trajektnog pristaništa kamena je prizemnica uređena kao studio apartman za dvoje. Tu je i terasa s kaminom, vrt s rajčicama i pjesma cvrčaka neometana od pristanišnog prometa. Idealno za Vas koji dolazite bez automobila.
Zainteresirani? Samo nazovite 091 790 1551!

Tags: Vis apartmani, 

Vis u Prvom svjetskom ratu

Po izbijanju Prvog svjetskog rata, a naročito s obzirom na činjenicu da je Italija u početku sukoba ostala neutralna, smatralo se da je Vis zbog svoje udaljenosti od bojišta potpuno siguran i zaštićen od ikakvog neprijateljskog napada. Stoga je napad francuskog razarača „Lansquenette“ na Vis 2. studenog 1914. godine došao kao potpuno iznenađenje. Posada broda iskrcala se na nebranjeni otok i uhapsila njegove najuglednije građane, načelnika Serafina Topića, liječnika Lorenza Dojmi di Delupisa te vijećnike Nikolu Mužinu i Nikolu Pušića. Zahtjevali su da Višani plate svotu od 100.000 Kruna ili će u suprotnom mjesto biti bombardirano. Kad su im taoci objasnili da Višani nemaju toliki novac, slijedeći dan su otplovili s Visa, bez da su nanijeli ikakvu štetu. No, sa sobom su poveli i svoje viške zarobljenike. Zaustavili su se tek u savezničkoj bazi na grčkom otoku Kefalonija, gdje je jedan razumni admiral zaključio da zadržavanje viških vijećnika kao talaca vjerojatno ipak neće dovesti do poraza Austro – Ugarske te ih pustio na slobodu. Viški uglednici su se našli u neobičnoj situaciji: bili su slobodni, ali nisu imali nikakvog načina da se u ratnim okolnostima vrate izravno na Vis. Stoga su se odlučili na gotovo pa nevjerojatan avanturistički pothvat: u Grčkoj su se ukrcali na neki francuski brod koji je plovio do Malte, odakle su pak uspjeli doći u Marseille u Francuskoj. Od tamo su vlakom došli preko Genove do Trsta i Rijeke, odakle su brodom prebačeni u Split, a zatim na Vis. Njihova pustolovina, od otmice pa do povratka kućama, potrajala je punih 19 dana. Kako je sve na kraju ipak sretno završilo, događaj se pretvorio u zabavnu priču koja se još godinama prepričavala po Visu i stalno nadopunjavala novim izmišljenim detaljima.

Još dok je trajao njihovog put natrag na Vis preko dobrog dijela Europe, viško općinsko vijeće poslalo je  8. studenog  1914. godine brzojav u Kabinetsku kancelariju Njegovog veličanstva u Beč:

„Obćinsko vijeće Visa, sazvano uslijed neuspjelog ponovnog nasrtaja, što ga je dneva 2. studenoga ove godine dio neprijateljskoga francuskog brodovlja kušao izvesti nad ovom hridi Jadranskog mora, pri današnjoj sjednici dalo je izliva nepokolebivim čuvstvima prave podaničke vjernosti i odanosti, i to  ne samo svoje, već i one viškog pučanstva prema svome premilostivome i uzvišenome vladaru cesaru i kralju Franji Josipu I. i njegovom prejasnom domu, za koje je Vis spreman kao i u prošlosti, tako i u budućnosti, da svaku žrtvu i kušnju rado i samopriegorno podnese.

Ovo se oslobođujemo podastrieti pred previšnje prijestolje uslijed izričite želje obćinskoga vijeća, koje ne samo da je vjeran tumač lojalnih čuvstava svog građanstva i svojih rodoljubivih vojnika, već je isto tako identičan tumač i čuvstava svog načelnika Viteza Serafina Topića i svojih vijećnika Viteza Lovre Dojmi di Delupisa, Nikole Pušića pok. Dinka i Nikole Mužine pok. Luke, kojih je drski i kleti neprijatelj u zatočje poveo.

Obćinsko upraviteljstvo.“

Iako je ovaj događaj kasnije postao predmet šala i nije imao nikakvih ozbiljnijih posljedica po Vis i Višane, kako se trajanje rata produljivalo, situacija je postajala sve manje šaljiva. Nakon ulaska Italije u rat na protivničkoj strani u svibnju 1915. godine, mogućnost da dođe do novog napada i mogućeg osvajanja Visa je postala realna opasnost. Već u lipnju 1915. godine dva talijanska i dva francuska razarača su bombardirala Vis. Kao svjedočanstvo tog napada ostala je do danas neeksplodirana granata zabijena u pročelje jedne kuće blizu gradske knjižnice. U srpnju su Talijani zauzeli Palagružu, ali ih je odatle nakon dva tjedna potjerala austro – ugarska mornarica. Time je bila otklonjena neposredna opasnost po Vis, a borbe su se preselile mnogo južnije, na područje Otranta. Jedan od glavnih junaka tih bitaka u viškom akvatoriju , bio je časnik Georg von Trapp, kapetan korvete i zapovjednik podmornice koji je kod Palagruže potopio talijansku podmornicu „Nereide“ i zarobio francusku podmornicu „Curie“.  Nakon propasti Austro – Ugarske, kao kapetan nije mogao naći posao u Austriji, sada samo maloj državi bez mora i mornarice. Stoga je bio prisiljen osnovati zbor i nastupati u njemu zajedno sa svojom glazbeno nadarenom djecom. Postali su svjetski popularni kad je o njima kasnije snimljen poznati film „Moje pjesme, moje snovi“, nagrađen s  pet Oscara.

Nakon ovih događaja, Vis je ostatak Prvog svjetskog rata proveo u mnogo mirnijem ozračju.  I dalje je ljude pogađala neizvjesna sudbina njihovih sinova, očeva i braće, koji su mobilizirani i postani na daleka ratišta. Mnogo je Višana završilo na krvavom frontu prema Italiji na Soči i Piavi, jer je Austro – Ugarska smatrala da su Dalmatinci posebno motivirani za borbu protiv Talijana, te ih je stoga u velikim skupinama i slala na tamošnja ratišta. Mnogi nisu htjeli ići ginuti daleko od Visa, pa su sami sebe osakaćivali ili čak osljepljivali. Primjer druge ratne krajnosti, ali koja se na kraju svodi na jednako stradanje, bila je nesretna generacija Višana koja je pozvana u vojnu službu u austro – ugarsku mornaricu 1910. godine. Kako se vojni rok služio četiri godine, njegov kraj je došao na samom početku Prvog svjetskog rata, pa ih je komanda jednostavno zadržala u vojsci. Oni koji su uspjeli preživjeti rat, vratili su se svojim obiteljima na Vis poslije punih osam, a neki čak i devet godina.

U ljeto 1916. godine, svečano je, ali vrlo odmjereno zbog ratnih prilika i siromaštva proslavljena pedeseta godišnjica Viške bitke. Tako je zabilježeno da je tom prigodom održana i izložba projekata s natječaja za podizanje spomen – crkve Viške bitke, koja je pobudila veliko zanimanje Višana. Očekivao se skori početak njezine gradnje, no do njega nikad nije došlo. Vrlo brzo će se pokazati da je bila to zadnja proslava te vrste u okviru države koja je tu bitku i dobila, a ujedno i zadnja proslava koja se odvijala pred njenim spomenikom, poznatim Viškim lavom. Samo tri godine kasnije, kad Austro – Ugarska već bude povijest, talijanske okupacijske snage će ga rastaviti i odnijeti u Livorno. Talijanska vojska je okupirala otok Vis odmah nakon kapitulacije Austro – Ugarske u studenom 1918. godine, pozivajući se pritom na odredbe Londonskog ugovora, a s njega se povukla tek u travnju 1921. godine.

Goran Mladineo, prof.

Hrvatski institut za povijest

DODATAK: dva nacrta spomen crkve Viške bitke, koja se trebala početi graditi na Spilicama 1914. godine, nasuprot župnoj crkvi

Popis korisnika VIP kartice za prometovanje rivom

Vjerojatno vas uopće ne zanima tko to sve posjeduje važeću VIP karticu za prometovanje rivom, ali u nedostaku zanimljivijih sadržaja dobro dođe i taj podatak. Slažete li se? ;)

Izvor: Nije "visoki izvor" iz vlade, ali je svakako anoniman. Vjerojatno bi podatke dobio i da sam ih zatražio na uobičajeni način, ali netko je zaključio drugačije. Evo popisa! "Malo" je duži od onog kojeg mi je "natuknuo" gradonačelnik na medijskom ponedjeljku.

Redni broj     Broj kartice                   

1.                  2  Vodovod i odvodnja otoka
2.                17  Đorđević Nebojša
3.                32. Bjažević Pavao
4.                56  Gradina d.o.o. Vis
5.                57  Gradina d.o.o. Vis
6.                58  Gradina d.o.o. Vis
7.                59  Gradina d.o.o. Vis
8.                60  Gradina d.o.o. Vis
9.                62  Gradina d.o.o. Vis
10.              63  Gradina d.o.o. Vis
11.            131  Brajčić Andro
12.            135  Grad Vis - Radica Ivo
13.            137  Dom za starije i nemoćne
14.            142  Nastavni zavod za javno
15.            147  Obrt "Cliff" - vlasništvo Nikola
16.            148  MUP RH - pp Vis
17.            149  MUP RH - pp Vis
18.            151  Ustanova za hitnu
19.            165  Pincetić Dinko
20.            182  Hitna Vis - vozač
21.            184  Porezna uprava-
22.            239  Ured državne uprave SD
23.            246  Vitaljić Edo
24.            259  HEP-ODS d.o.o.
25.            262  Centar za pomoć i njegu
26.            326  Općinski sud u Splitu
27.            386  Srđan Karuza d.o.o.
28.            401  Vodovod i odvodnja otoka
29.            402  Vodovod i odvodnja otoka
30.            453  Carinarnica Split
31.            507  Grad Vis Gradsko vijeće
32.            514  Bogat Popovska Ivančica
33.            531  Vodovod i odvodnja otoka
34.            533  Vodovod i odvodnja d.o.o.
35.            555  Safić Orhan
36.            571  MUP RH pp Vis
37.            594  HRVATSKA POŠTA D.D.
38.            597  Car Tomislav
39.            605  GRAD VIS
40.            633  DVD VIS
41.            634  DVD VIS
42.            635  DVD VIS
43             637  DVD VIS
44.            640  DVD VIS
45.            691  Acalinović Mihael
46.            763  GRAD VIS
47.            780  LUČKA KAPETANIJA
48.            787  Pečarević Nikola
49.            812  Salutica
50.            837  GRADINA D.O.O.
51.            842  KARMELA - obrt vl. Damir
52.            849  Vodovod i odvodnja otoka
53.            877  Jovović Keti
54.            878  GRAD VIS
55.            879  GRAD VIS
56.            888  GRADINA d.o.o.
57.            912  Obrt "Cliff" vl. Nikola
58.            924  AKROPOLIS
59.            947  Arnautović Željko

60.            9901 ELMAS SERVIS
61.            9902 ELMAS SERVIS
62.            9903 ELMAS SERVIS
63             9904 ELMAS SERVIS
64.            9905 ELMAS SERVIS  GORAN
65.            9906 ELMAS SERVIS
66.            9910 ELMAS SERVIS
67.            9911 ELMAS SERVIS
68.            9912 ELMAS SERVIS
69.            9913 ELMAS SERVIS

Vis u Austro – Ugarskoj i Austro – Ugarska na Visu

Obilježavanje stote godišnjice od izbijanja Prvog svjetskog rata je svakako dobra prilika za podsjećanje na razdoblje u kojem je Vis bio dio Austro – Ugarske monarhije, razdoblje koje je u najvećoj mjeri stvorilo i uzgojilo današnji Vis, usadivši mu ne samo gradski duh nego i ono vidljivo na prvi pogled, a to je gradski izgled. Razdoblje koje je svim kasnijim povijesnim promjenama, krizama i zastojima unatoč, ostavilo neizbrisiv trag na samo mjesto i čitav otok.

Vis je kao naistureniji pučinski otok na Jadranu imao veliku važnost za čitavu Austro – Ugarsku, važnost mnogo veću od one koji mu je predodredila njegova veličina i broj stanovnika. To nije bilo samo zbog njegovog strateškog značaja, nego i zbog onog simboličnog, kao mjesta najveće austrijske vojne pobjede tog doba, one nad Talijanima u Viškoj bitci 1866. godine. Važnije tim više zbog činjenice da je Austrija taj rat zapravo – izgubila.

Nakon bitke, u novim, mirnijim i sigurnijim, okolnostima došlo je do razoružavanja otoka i prestanka korištenja najvećeg dijela vojnih utvrda na Visu. Smanjenje njegove vojne uloge i važnosti, koje će se ipak pokazati samo privremenim, omogućilo je i početak njegovog punog kulturnog i gospodarskog razvoja.

Godine 1875. Vis je posjetio osobno car Franjo Josip u sklopu svoje dalmatinske turneje. Kako su tad višku općinu još uvijek držali autonomaši, Višani su mu htjeli na neki način pokazati da su i mjesto i otok ipak hrvatski. Ljekarnik Bonaventura Siminiati je tako telegrafom zatražio od svoje rodbine i prijatelja iz Dubrovnika, Makarske i s Brača da mu pošalju sve hrvatske trobojnice koje uspiju pronaći, jer ih u samom Visu nema dovoljno za kićenje kuća i prozora.

Kad je car prolazio kroz mjesto u društvu tadašnjih viških uglednika koji su s njim razgovarali isključivo na talijanskom,
Višanin Božo Poduje se popeo na skale jedne kuće u Luci i na sav glas vikao na hrvatskom „Živio, živio car Franjo Josip! Živio!“ Bio je toliko glasan da je uspio iznervirati cara koji mu je uzvratio „Ti što vičeš kao iz roga, ušuti!“ No, cilj je bio postignut, caru je pokazano kojim jezikom Višani stvarno govore i kako se osjećaju. Zanimljiv povijesni detalj je da je unuk spomenutog Poduje, Šime, gotovo sedamdeset godina kasnije bio glavni inicijator obnove nogometnog kluba „Hajduk“ na Visu.

Franjo Josip je po drugi put trebao posjetiti Vis 1906. godine, povodom četrdesete obljetnice Viške bitke. No, očito mu je u sjećanju ostalo vikanje Bože Poduje, jer su ovaj put Višani umjesto carske posjete dobili samo carski brzojav iz Beča u kojem je stajalo: „Njegovo veličanstvo, buduć se jako nahladilo još posljednjih dana svoga boravka u Ischlu, prinuđeno je, da odustane od naumljenog putovanja na Vis prigodom četrdesete obljetnice Viškog boja. Ova odluka potječe samo od opreza, da se Njegovo veličanstvo, kojega je zdravlje uostalom sasvim povoljno, ne bi izložilo opasnosti da se iznova nahladi.“ Kao careva zamjena, na Vis je stigao njegov nećak, prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, onaj isti čije će ubojstvo osam godina kasnije u Sarajevu označiti početak Prvog svjetskog rata. No, Vis je i bez odsutnog cara uspio završiti na naslovnicama austro – ugarskih novina. Večer prije dolaska Franje Ferdinanda, oluja je uništila ukrase pripremljene za proslavu i oštetila svečanu tribinu, ali su Višani doslovno preko noći sve popravili te za svoj trud i zalaganje bili pohvaljeni.

Unatoč tadašnjim političkim, pa i nacionalnim, borbama i trzavicama, bitno je naglasiti da je Austro – Ugarska omogućavala svojim stanovnicima nešto veliko, nešto što cijeli niz njenih nasljednica nije. A to je bila mogućnost da puk glasuje i da demokratskim putem izrazi što i koga želi da upravlja njima. Tako je na izborima 1886. godine, željom i voljom Višana, došlo do smjene dotadašnje autonomaške lokalne vlasti i uspostave hrvatske narodnjačke općine. Uslijedilo je trideset godina nesmetanog kulturnog i gospodarskog procvata Visa, koji će Prvi svjetski rat nažalost trajno prekinuti. O stabilnosti tadašnjih prilika svjedoči i činjenica da su se tijekom tih trideset „zlatnih godina“ u povijesti Visa, na njegovom čelu izmijenila samo dva načelnika: Niko pl. Jakša i Vitez Serafin Topić.

U tom razdoblju je nastala i prepoznatljiva panorama Visa, koja se gotovo nepromijenjena sačuvala sve do danas. Tada je sagrađena većina zgrada koje su postale simboli Visa, zgrada koje ga i čine Visom. Prije svega, to je Hrvatski dom, građen prilozima gotovo svih mještana, a dovršen donacijom iseljenika Bradanovića i Tramontane. Zatim, današnji hotel „Tamaris“ koji je originalno bio palača obitelji Topić, pa zgrade općine, suda (stradala u bombardiranju  u Drugom svjetskom ratu), kapetanije (srušena 1940. godine) i današnje knjižnice i kulturnog centra. Također je 1901. podignuta i velika, za tadašnje prilike vrlo moderna školska zgrada, koja je zauvijek promijenila dotad vrlo loše uvjete školovanja djece po privatnim i zapuštenim kućama. Prije njene izgradnje, zabilježeno je, neki viški roditelji su odbijali slati djecu na nastavu, da ne bi nastradala u kakvom urušavanju ili dobila kakvu bolest u školi. Također, Vis je tijekom austrijskog razdoblja dobio i redovnu zdravstvenu službu, a među liječnicima su većina bili Višani. Školovanje i studiji izvan otoka su po prvi put prestali biti dostupni samo sinovima plemićkih obitelji, jer je novonastali i vrlo samosvjesni sloj viških građana i time mogao iskazati svoju marljivost, volju i ambiciju za još većim osobnim i obiteljskim napretkom.

U poboljšanim gospodarskim prilikama, taj novi građanski sloj, uglavnom trgovci i državni službenici, svoje bogatstvo i društveni uspjeh pokazivao je i gradnjom reprezentativnih kuća. Tada je podignuta palača Tramontana na Klapavici, zatim niz kuća obitelji Lučić Roki, kuća obitelji Farolfi, prvi pravi viški hotel u vlasništvu obitelji Tomić te Topićev ljetnikovac na poluotoku Sveti Juraj, danas poznatiji pod nazivom Češka vila. Oni siromašniji, ako se i nisu uspjeli obogatiti, postali su bar manje siromašni u razdoblju koje prethodilo vinskoj krizi, pa su mogli dograditi i uljepšati svoje kuće, koje su do tad uglavnom bile prizemnice i jednokatnice. Uređena je tada i sama riva kao šetnica, a napravljeno je i šetalište oko Prilova.

Zasađen je palmama i najstariji, zapadni, dio današnjeg viškog parka (sam rasadnik se prvobitno nalazio na mjestu današnje vinogradarske zadruge na pristaništu). U sklopu uljepšavanja i stvaranja novog lica mjesta i otoka podignut je i spomenik viškoj bitci na gradskom groblju te nova crkva u svetištu Gospe od Velog Sela, koja je zamijenila mnogo skromniju staru crkvu. Gradnju velebne spomen – crkve na Spilicama, čijim je početkom gradnje 1914. godine trebalo započeti obilježavanje pedeset godina od Viške bitke, a koja bi zasigurno postala prepoznatljivo obilježje Visa, na žalost je zauvijek zaustavio Prvi svjetski rat.

Zanimljivo, Vis je u doba koje je prethodilo ratu bio sjedište grčkog konzulata i britanskog vice – konzulata. Također, bio je i prvo sjedište Topićeve brodarske kompanije, koja se potom preselila u Trst. U tom vremena započela su i sustavna istraživanja antičke Isse, te su nastale i prve, tada privatne, zbirke antičkih nalaza, u kućama obitelji Dojmi i Topić. Osnovan je prvi rasadnik palmi na Jadranu, u vlasništvu obitelji Dojmi, dok je neuspjeh doživio njihov pokušaj da na Visu uzgajaju nojeve. No i taj, pomalo bizaran, detalj dosta govori o širini ideja koje su se prihvaćale i pokušavale provesti u tadašnjem Visu, kao i o načinu razmišljanja njegovih tadašnjih stanovnika. O toj svijesti također svjedoči i postojanje čitavog niza kulturnih i sportskih društava, među kojima posebno treba istaknuti „Viški skup“, osnovan 1870. godine. Djelovalo je i povjerenstvo Matice Hrvatske te gradska glazba. Ubožnica, prethodnica staračkog doma, ustanova koja u Visu neprekidno postoji još od 17. stoljeća, je u ovom razdoblju zalaganjem udruge „Javna dobrotvornost“ (pod vodstvom župnika Jurja Zudeniga), preseljena u ispražnjenu austrijsku tvrđavu Batarija.

Na zadnjem popisu prije izbijanja Prvog svjetskog rata, a koji je proveden 1910. godine, Vis je dostigao najveći službeno zabilježeni broj stanovnika u svojoj povijesti, njih 9.810 na čitavom otoku, što je gotovo tri puta više nego danas. U samom gradu Visu popisano je tada 4.297 stanovnika, opet tri puta više nego danas. U desetljećima koja su slijedila, taj broj će stalno i nezaustavljivo padati. Bio je to proces koji je započeo već stradanjima u Prvom svjetskom ratu, koji nije odnosio ljudske žrtve na samom Visu, ali zato je veliki broj Višana stradao u austrijskoj uniformi, posebno na talijanskom frontu. Odmah zatim, slijedit će i epidemija Španjolske gripe, potom razdoblje prve talijanske okupacije od 1918. do 1921. godine, pa politički i gospodarski nestabilno razdoblje Kraljevine Jugoslavije, a za njom Drugi svjetski rat obilježen velikim brojem stradalih Višana. Poslije svega, moglo bi se reći i kao konačni udarac, uslijedila je gotovo polustoljetna izolacija otoka i njegovo pretvaranje u  divovski vojni poligon od strane Jugoslavenske vojske. U takvim okolnostima u kojima je otok samo propadao, među Višanima su sjećanja na austrijsko doba postala sjećanja na jedno ljepše, uređenije, sigurnije i bogatije doba u kojem je svatko mogao živjeti od svog rada, a država se skrbila da sve njene službe rade bez zastoja i budu stalno na usluzi svim njenim stanovnicima. Kako to u povijesti uvijek biva, loše strane razdoblja Austro – Ugarske vladavine, kojih je također bilo (tu treba spomenuti pojavu Filoksere, bolesti vinove loze,  zatim tzv. „Vinsku klauzulu“ te goruće pitanje vlasništva i podjele obradive zemlje, tri početna impulsa za iseljavanje Višana na druge kontinente), počele su polako padati u zaborav. To je i razumljivo s obzirom da su nakon Austrije stalno nadolazila neka gora vremena i neke gore države, koje su nudile samo nova iskušenja i nove podjele među Višanima. Pozitivne strane Carevine i njenog vremena, kojih je bilo mnogo više (a od kojih je samo dio pobrojan u ovom tekstu), ostale su urezane u sjećanje starim Višanima, koji su uspomenu na Austro – Ugarsku nastavili prenositi svojoj djeci, unucima, pa i praunucima.

Goran Mladineo, prof.
Hrvatski institut za povijest

Ima li uopće oporbe u ovom gradu?

Jučer u Livela, našalio sam se s Marinkotom:
- Dobro, ima li uopće oporbe u ovom gradu?
- Ima, ali se ne nametnije. - uzvraća Marin.
- A koja bi onda bila uloga oporbe nego da se nametne...
- I osvoji vlast! - zaključno će don Paulin.
- Moj blog je uvijek otvoren za sve, ali se nitko od oporbe ne javlja. - dodajem.

U taj tren dvije, meni nepoznate, gospođe ulaze u butigu.
- Blog? ISSA-VIS-Kut? - ozareno će jedna od njih.
- Jesi vidio, Marine? - pokazujem rukom prema gospođama. Polaskan, naravno.

Komentari

foto arhiva: svibanj 2014.

Svetemu Vidu u pohode: Vizija (Vid)ikovca

Pauletićka me nagovorila da hodočastim Sv. Vidu u nedjelju. U srce otoka! Udruga Lavurat za poja proteklih je dana organizirala čišćenje crkvice sv. Vida i platoa oko nje kako bi sinoćnjim edukativno kulturnim događajem započela materijalizirati viziju brdašca s crkvicom sv. Vida kao izuzetnog vidikovca.

Od Pliskog Polja treba petnaestak minuta penjanja lako svladivom stazom do vrha i eto nas na prekrasnom brežuljku između dva plodna viška polja (Dračevog i Velog poja). Barba Joško Repanić je svladao taj uspon bez problema i kao Pojor "od kolina" i pojorski kroničar zasigurno je sinoć bio ushićen ovim događanjem, a čini mi se da je sinoć i sv. Vid izabrao biti baš tu, s nama, unatoč bogatom izboru poziva i destinacija koji mu se nudio.

Boris Čargo je bacio malo znanstvenog i neznanstvenog svjetla na prošlost ove lokacije, priko Poja je preletila "tvica lastovica", Nillina švedska violina se sljubila s crkvicom i Matetovom gitarom u nekoj nestvarnoj milenijskoj, kozmičkoj bliskosti... Jedino Arijadna prošla jadno (zbog ispražnjenih baterija), ali to je samo dodatno potvrdilo mitsku veličinu njene tragedije.

Nakon ugodno provedene večeri i utisnutih dojmova teško je bilo ne vjerovati da će budućnost biti blagonaklona viziji vidikovca čijoj privlačnosti je uistinu teško odoljeti. (N.K.)

Tagovi: Ivana Pauletić, sv. Vid, Lavurat za poja