Odlazak JNA s Visa 1992. godine

Na današnji dan prije 22 godine jugovojska je napustila Vis. Prisjetimo se tih dana kroz fotografije i tekstove objavljene u Slobodnoj Dalmaciji.

Prikupio i pripremio prof. Goran Mladineo.

Ponekad i svjetlo širi mrak: Kut šutke pao!

Nisu bili nešto kvalitetni, nosač im je bio predugačak i bili su prenisko postavljeni... često su znali svijetliti danju, a gasiti se noću... kamioni su za njih zapinjali i svega dva tri su ostali cijeli. Sve to stoji, ali nedostajat će mi. Sad pogotovo!

Zar sam ja krivo shvatio gradonačelnika ili me on krivo informirao kad mi je potvrdio da će se na Kutu stori feroli zamijeniti novima? Feroli s ferolima, a ne s ovim sivkastim "šlapama"! I to bar od Goveje pa do Jakinovih skala.

Konsternacija i nevjerica; Ivana, Darko, Marija... svi! Ne zbog činjenice  da se skidaju stari feroli nego zbog toga čime se zamjenjuju. Radnici su već došli do Bejbija. Pada ferol po ferol... Zamislite Vatricu bez ferola! Torgu. Lambik...

P.S. Prije objave ovog posta pokušao sam dobiti gradonačelnika na mobitel radi točne informacije. Nisam uspio. Možda zamjenica nešto zna? Kad saznam više - objavit ću.

Update 18:00:

Javio se gradonačelnik, potvrdio mi da nisam još senilan i da je stvarno rekao da će se feroli zamijeniti s ferolima. Čudi se ovome što sam mu opisao... A ja? Ja sam se davno prestao čuditi.
Nek sad bar  za kaznu poskidaju i one ružne ostatke konzola od našeg HEP-a! Kad je već HEP toliko inertan.

Google Adsense Ads

Google Adsense Ads

Pored ovih na blogu su postavljeni i Adsense oglasi 728x90 i 600x300
*****

320x100

336x280

300x250

OŠ VIS: Srdela je riba plava...

Danas je bio pravi "srdelasti" dan u Osnovnoj školi "Vis". Srdela na ražnju, srdela u tavi, srdela u salamuri, srdela u savur, srdela u svim likovnim tehnikama, srdela u nastavi, srdela u igri i pjesmi... U stomacima, fotoaparatu...

Film i fotografije približit će vam ovaj projektni dan posvećen srdeli koja je, kao što znate, bila i tema godine u školi. Dakle, cijela godina prezentacija, predavanja, izložbi i pokaznih vježbi o ribi - hraniteljici otoka. Pa sad recite da niste imali di naučit kako nadit srdelu na ražanj... Da se niste usudili! (n.k.)

VIS 70 - Hajduk živi vječno!

Hajduk je velik. Ogroman! Vječan! Osnovan u Splitu 1911. godine, raspušten u vrijeme talijanske okupacije, pa ponovo rođen 1944. godine na ovom škoju nasrid mora. 70 godina je od tada prošlo, okrugla je to obljetnica viškog uskrsnuća Hajduka i red ju je dostojno obilježiti. Svi su stigli, kako je i red; Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, ministar Bauk, župan Ževrnja, predsjednik Hajduka Brbić, gradonačelnik Splita Baldasar, veleposlanica Francuske..., gradonačelnica Komiže i naravno, ponosni domaćin - gradonačelnik Visa Ivo Radica.

Predsjednik je, odmah po dolasku, posjetio prigodnu izložbu fotografija i dokumenata u kulturnom centru, a potom su se svi uputili u Hrvatski dom gdje je održana svečana skupština povodom 70. godišnjice obnove Hajduka, na istom mjestu gdje se dogodila i ona povijesna obnoviteljska skupština prije 70 godina.

Izredali su se govornici, podsjetilo se na te dane časti, ponosa i slave... Spomenulo se poimenice sve pripadnike tog ratnog Hajduka, tog prkosnog, slobodarskog, sportskog i antifašističkog simbola - ne samo Hrvatske ili ondašnje Jugoslavije, nego Europe i svijeta. Hajduk živi vječno! I gradonačelnik Los Angelesa je u svom pismu Baldasaru tako pozdravio, u češkom tisku (hvala Eszter!) pišu o ovoj obljetnici...

Po završetku svečane skupštine svi su se uputili u Samogor na svečano otvorenje nogometnog igrališta NK VIS i utakmicu između veterana Hajduka i viških nogometnih veterana.(n.k.)

Tagovi: Ivo Josipović, Vis, Hajduk, Brbić, Ževrnja, Radica, 70. godišnjica, Šime Poduje

http://haw.nsk.hr/arhiva/vol7/3570/46266/vis-kut.blogspot.com/2014/05/vis-70-hajduk-zivi-vjecno.html

VIS 70 - Hajduk živi vječno!

Hajduk je velik. Ogroman! Vječan! Osnovan u Splitu 1911. godine, raspušten u vrijeme talijanske okupacije, pa ponovo rođen 1944. godine na ovom škoju nasrid mora. 70 godina je od tada prošlo, okrugla je to obljetnica viškog uskrsnuća Hajduka i red ju je dostojno obilježiti. Svi su stigli, kako je i red; Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, ministar Bauk, župan Ževrnja, predsjednik Hajduka Brbić, gradonačelnik Splita Baldasar, veleposlanica Francuske..., gradonačelnica Komiže i naravno, ponosni domaćin - gradonačelnik Visa Ivo Radica.

Predsjednik je, odmah po dolasku, posjetio prigodnu izložbu fotografija i dokumenata u kulturnom centru, a potom su se svi uputili u Hrvatski dom gdje je održana svečana skupština povodom 70. godišnjice obnove Hajduka, na istom mjestu gdje se dogodila i ona povijesna obnoviteljska skupština prije 70 godina.

Izredali su se govornici, podsjetilo se na te dane časti, ponosa i slave... Spomenulo se poimenice sve pripadnike tog ratnog Hajduka, tog prkosnog, slobodarskog, sportskog i antifašističkog simbola - ne samo Hrvatske ili ondašnje Jugoslavije, nego Europe i svijeta. Hajduk živi vječno! I gradonačelnik Los Angelesa je u svom pismu Baldasaru tako pozdravio, u češkom tisku (hvala Eszter!) pišu o ovoj obljetnici...

Po završetku svečane skupštine svi su se uputili u Samogor na svečano otvorenje nogometnog igrališta NK VIS i utakmicu između veterana Hajduka i viških nogometnih veterana.(n.k.)

Tagovi: Ivo Josipović, Vis, Hajduk, Brbić, Ževrnja, Radica, 70. godišnjica, Šime Poduje

http://haw.nsk.hr/arhiva/vol7/3570/46266/vis-kut.blogspot.com/2014/05/vis-70-hajduk-zivi-vjecno.html

Veljko Mratinić - Brojne: Pjesme

Veljko Mratinić - Brojne piše i govori svoje stihove. Zvuče arhaično, nostalgično... Žali za nestalim vremenom. Svoj žal i svoja ganuća iskazuje jezikom predaka, riječima koja zvone iskonskom snagom. Tu snagu sigurno ne bi imale na standardnom hrvatskom jeziku, a kamoli na kojem drugom. Nedostajala bi glazba u njima...

Samo profinjeno uho Đina Mladinea je bilo u stanju registrirati i zapisati akcente ponad riječi ovih pjesama, a sjajne recitativne interpretacije samog autora su mu uvelike olakšale taj posao. (N.K.)

Veljko Mratinić - Brojne: Pjesme (Full screen PDF)

Veljko Mratinić - Brojne: Pjesme by Nikola Kežić

Moji utisci s putovanja u Lovrenc na Pohorju u Sloveniji

Foto: Anžej Bečan

Piše: Tihana Skerbić

     Slovenija...
     Zemlja s kojom je Lijepa naša sve do nedavno njegovala čitav niz sukoba na dnevno - političkoj razini u vrijeme bolnog pretakanja iz jedne državne asocijacije u drugu.( Ili, oprostite mi na nepreciznosti, njihova s našom ...)
     Protagonisti i komplikatori nemilih događaja filmskom su pompoznošću svakodnevno bljeskali pred našim očima, izazivajući pri tom buru emocija čas s jedne, čas s druge strane.
     Komičari nas i dan danas uveseljavaju sočnim šalama na račun alpskih nam susjeda, a filmski uradak Branka Đurića ( autora legendarne "Audicije") , s naslovom "Kajmak i marmelada" također me  nije ostavio imunom na formiranje dodatnih stereotipa o razlikama između "ovih i onih", "njih i nas".
     Moje prezime je Skerbić. Tu kod nas u Hrvatskoj teško se pamti, pa onda valjda i zato teško izgovara.

   

 Prezime je, naime, slovensko. U svom izvornom obliku ovo bi prezime na mjestu slova ć, trebalo imati "tvrdo" č, ali to slovo vremenom se negdje izgubilo, a s njim kao da su se izgubile i rastopile i sve druge uspomene vezane za tu slovensku obiteljsku genealogiju.
     Da vam onako, bez okolišanja i ljudski objasnim - pa bilo me je uglavnom baš briga za one hladnjikave i čudnovate rođake mog supruga tamo negdje preko Sutle.
     Još manje mi je padalo na pamet zamarati svoju kćerkicu podacima o tome kako je zapravo, po pradjedu rođenom Slovencu, pa onda i djedu Slovencu, dijelom i sama Slovenka.
     Obiteljski nesporazumi davno su pokopani s mrtvim precima.
     Naravno da nikada nisam ni slutiti mogla kako će mi jednoga dana kćerkica od samo osam i pol godina doći kući sa pozivnicom za put ... I to ni manje - ni više nego baš u Sloveniju!
     Obzirom da se radilo o njezinom prvom nastupu u sklopu HGG - Vis, odlučili smo otputovati zajedno s njom.
     Pa makar to bila i Dežela ! Jer priznajte, koji bi roditelj to propustio ...
     Prije polaska sjetila sam se one narodne koja kaže da čovjek često sretne svoju sudbinu baš na putu kojeg je htio izbjeći.
     Put u Sloveniju i natrag bio je dug. Za vrijeme vožnje pri povratku imala sam dovoljno vremena za sređivanje utisaka, a oni su bili tako daleko od svih Đurićevih i Pervanovih, Jacinih i Pahorovih filmova ...
     Ti su , sada samo moji utisci, bili miljama udaljeni od svega onog što nam svakodnevno  nameću politički, estradni, a ponekad i kulturni establišmenti sa svih strana.

     Već pri prvom susretu s pohorskim puhačima bilo mi jasno da smo u kontaktu s običnim , skromnim i jednostavnim ljudima lišenim želje za moći bogatstvom, slavom ili intelektualnim prestižem...
     Vidjela sam zagrljaje nekih naših glazbara sa njihovima bez ispraznih fraza i suvišnih riječi.
     Još prije polaska doznajem kako ovo prijateljstvo naših glazbara i pohorskih puhača datira od 1998. I traje neprekidno sve do danas.
     Predsjednik tadašnjeg KUD -a Lovrenc na Pohorju gospodin Stanko Šlag jednoga je ljetnog dana sjeo na terasu hotela Tamaris u Visu. Privučen taktovima glazbe koja je dopirala iz prostorije Hrvatskog doma na katu iznad , uspeo se stubama gore. Tu su naši muzikanti uvježbavali nastup.
     Bio je to početak. Sve ostalo je povijest.Nastupila su uzajamna gostovanja naših glazbara u Sloveniji, a njihovih s Lovrenca kod nas.
     Nakon ovih nekoliko dana provedenih u Sloveniji , u siječnju ove godine - među nama otočanima, pojavilo se pitanje kako ovim ljudima uzvratiti gostoprimstvo. Naše su mogućnosti skromne i ograničene. Hoćemo li im moći uzvratiti barem polovično? Boraveći u Sloveniji vrijeme smo provodili penjući se po Pohorju, vozili smo se žićarom, a viška dica vrištala su od sreće sanjkajući se na Rogli čitav dan. Obrazi rumeni poput žarulja blistali su im do ushićenja i sreće.

   Šlag na tortu nije bio samo gostoljubivi domaćin i organizator gospodin Stanko Šlag, nego i publika koja se koncertnoj noći naših glazbara približila brojci od tisuću!
     Toplina i veliko srce domaćina naveli su me da još jednom razmislim o stereotipima s početka ove priče.
     O zamci generaliziranja u koju se prelako može uklizati.
     O poruci koju mi je , zajedno se onom pozivnicom moje dijete unjelo u kuću.
     Bilo je to nešto više od obične pozivnice za koncertni nastup, kao što je Hrvatska gradska glazba za mene, a vjerujem i sve nas otočane, nešto više od obične glazbe.
     To je glazba u koju su utkani duša, mudrost, optimizam i snaga svih naših predaka koji kao da su opet s nama svaki put kad čujemo izvođenje njezinih prvih taktova.
     To je dobar duh koji nas neče napustiti sve dok slijedimo njegove note.

     Nematerijalna baština naših predaka sačuvana u gradskoj glazbi , osnovanoj još davne 1848. ima svoje nasljeđe vidljivo kao i sve opipljivo, baš kao što su opipljivi kamen, loza ili maslina. Onome tko zna slušati, onome tko zna osjećati...
     Tijekom  boravka u Sloveniji naši iz glazbe bili su počašćeni i mogućnošću leta s jednim pilotom - inače članom Puhače glazbe Lovrenca. Nekoliko njih odvažilo se na ovu avanturu, a mi manje hrabri promatrali smo ih s vrha Pohorja i mahali im čvrsto stojeći na zemlji.

     "Ribe nek plivaju morem, ptice neka lete zrakom, a mi ljudi - stojmo čvrsto na zemlji" - uvijek mi je govorio moj barba pomorac. Je li uistinu baš tako? Ili je to opet još jedan u nizu nasljeđenih stereotipa ?
     Dragi glazbari želim da prilikom idućeg posjeta Sloveniji svi prikupite jednaku hrabrost za let i neka novim svjetovima koji se, zahvaljujući vašim notama, otvaraju pred nama - doista samo nebo bude granica.
     Neko bolje i drugačije nebo.
     Nebo boje nade u susret čovjeka s drugim čovjekom, s njegovim prijateljima,  s ljudima!
     A možda i susret ponekih od nas i sa svojim korjenima ...
     Jer kažu da krv ipak nije voda, zar ne?