Film i fotografije približit će vam ovaj projektni dan posvećen srdeli koja je, kao što znate, bila i tema godine u školi. Dakle, cijela godina prezentacija, predavanja, izložbi i pokaznih vježbi o ribi - hraniteljici otoka. Pa sad recite da niste imali di naučit kako nadit srdelu na ražanj... Da se niste usudili! (n.k.)
Zanimljivosti
zanimljivosti
-
svibnja 22, 2014
Edit this post
Danas je bio pravi "srdelasti" dan u Osnovnoj školi "Vis". Srdela na ražnju, srdela u tavi, srdela u salamuri, srdela u savur, srdela u svim likovnim tehnikama, srdela u nastavi, srdela u igri i pjesmi... U stomacima, fotoaparatu...
Film i fotografije približit će vam ovaj projektni dan posvećen srdeli koja je, kao što znate, bila i tema godine u školi. Dakle, cijela godina prezentacija, predavanja, izložbi i pokaznih vježbi o ribi - hraniteljici otoka. Pa sad recite da niste imali di naučit kako nadit srdelu na ražanj... Da se niste usudili! (n.k.)
Film i fotografije približit će vam ovaj projektni dan posvećen srdeli koja je, kao što znate, bila i tema godine u školi. Dakle, cijela godina prezentacija, predavanja, izložbi i pokaznih vježbi o ribi - hraniteljici otoka. Pa sad recite da niste imali di naučit kako nadit srdelu na ražanj... Da se niste usudili! (n.k.)
-
svibnja 07, 2014
Edit this post
Hajduk je velik. Ogroman! Vječan! Osnovan u Splitu 1911. godine, raspušten u vrijeme talijanske okupacije, pa ponovo rođen 1944. godine na ovom škoju nasrid mora. 70 godina je od tada prošlo, okrugla je to obljetnica viškog uskrsnuća Hajduka i red ju je dostojno obilježiti. Svi su stigli, kako je i red; Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, ministar Bauk, župan Ževrnja, predsjednik Hajduka Brbić, gradonačelnik Splita Baldasar, veleposlanica Francuske..., gradonačelnica Komiže i naravno, ponosni domaćin - gradonačelnik Visa Ivo Radica.
Predsjednik je, odmah po dolasku, posjetio prigodnu izložbu fotografija i dokumenata u kulturnom centru, a potom su se svi uputili u Hrvatski dom gdje je održana svečana skupština povodom 70. godišnjice obnove Hajduka, na istom mjestu gdje se dogodila i ona povijesna obnoviteljska skupština prije 70 godina.
Izredali su se govornici, podsjetilo se na te dane časti, ponosa i slave... Spomenulo se poimenice sve pripadnike tog ratnog Hajduka, tog prkosnog, slobodarskog, sportskog i antifašističkog simbola - ne samo Hrvatske ili ondašnje Jugoslavije, nego Europe i svijeta. Hajduk živi vječno! I gradonačelnik Los Angelesa je u svom pismu Baldasaru tako pozdravio, u češkom tisku (hvala Eszter!) pišu o ovoj obljetnici...
Po završetku svečane skupštine svi su se uputili u Samogor na svečano otvorenje nogometnog igrališta NK VIS i utakmicu između veterana Hajduka i viških nogometnih veterana.(n.k.)
Tagovi: Ivo Josipović, Vis, Hajduk, Brbić, Ževrnja, Radica, 70. godišnjica, Šime Poduje
http://haw.nsk.hr/arhiva/vol7/3570/46266/vis-kut.blogspot.com/2014/05/vis-70-hajduk-zivi-vjecno.html
-
svibnja 07, 2014
Edit this post
Hajduk je velik. Ogroman! Vječan! Osnovan u Splitu 1911. godine, raspušten u vrijeme talijanske okupacije, pa ponovo rođen 1944. godine na ovom škoju nasrid mora. 70 godina je od tada prošlo, okrugla je to obljetnica viškog uskrsnuća Hajduka i red ju je dostojno obilježiti. Svi su stigli, kako je i red; Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, ministar Bauk, župan Ževrnja, predsjednik Hajduka Brbić, gradonačelnik Splita Baldasar, veleposlanica Francuske..., gradonačelnica Komiže i naravno, ponosni domaćin - gradonačelnik Visa Ivo Radica.
Predsjednik je, odmah po dolasku, posjetio prigodnu izložbu fotografija i dokumenata u kulturnom centru, a potom su se svi uputili u Hrvatski dom gdje je održana svečana skupština povodom 70. godišnjice obnove Hajduka, na istom mjestu gdje se dogodila i ona povijesna obnoviteljska skupština prije 70 godina.
Izredali su se govornici, podsjetilo se na te dane časti, ponosa i slave... Spomenulo se poimenice sve pripadnike tog ratnog Hajduka, tog prkosnog, slobodarskog, sportskog i antifašističkog simbola - ne samo Hrvatske ili ondašnje Jugoslavije, nego Europe i svijeta. Hajduk živi vječno! I gradonačelnik Los Angelesa je u svom pismu Baldasaru tako pozdravio, u češkom tisku (hvala Eszter!) pišu o ovoj obljetnici...
Po završetku svečane skupštine svi su se uputili u Samogor na svečano otvorenje nogometnog igrališta NK VIS i utakmicu između veterana Hajduka i viških nogometnih veterana.(n.k.)
Tagovi: Ivo Josipović, Vis, Hajduk, Brbić, Ževrnja, Radica, 70. godišnjica, Šime Poduje
http://haw.nsk.hr/arhiva/vol7/3570/46266/vis-kut.blogspot.com/2014/05/vis-70-hajduk-zivi-vjecno.html
-
svibnja 03, 2014
Edit this post
Veljko Mratinić - Brojne piše i govori svoje stihove. Zvuče arhaično, nostalgično... Žali za nestalim vremenom. Svoj žal i svoja ganuća iskazuje jezikom predaka, riječima koja zvone iskonskom snagom. Tu snagu sigurno ne bi imale na standardnom hrvatskom jeziku, a kamoli na kojem drugom. Nedostajala bi glazba u njima...
Samo profinjeno uho Đina Mladinea je bilo u stanju registrirati i zapisati akcente ponad riječi ovih pjesama, a sjajne recitativne interpretacije samog autora su mu uvelike olakšale taj posao. (N.K.)
Veljko Mratinić - Brojne: Pjesme (Full screen PDF)
Veljko Mratinić - Brojne: Pjesme (Full screen PDF)
-
svibnja 03, 2014
Edit this post
Foto: Anžej Bečan
Piše: Tihana SkerbićSlovenija...
Zemlja s kojom je Lijepa naša sve do nedavno njegovala čitav niz sukoba na dnevno - političkoj razini u vrijeme bolnog pretakanja iz jedne državne asocijacije u drugu.( Ili, oprostite mi na nepreciznosti, njihova s našom ...)
Protagonisti i komplikatori nemilih događaja filmskom su pompoznošću svakodnevno bljeskali pred našim očima, izazivajući pri tom buru emocija čas s jedne, čas s druge strane.
Komičari nas i dan danas uveseljavaju sočnim šalama na račun alpskih nam susjeda, a filmski uradak Branka Đurića ( autora legendarne "Audicije") , s naslovom "Kajmak i marmelada" također me nije ostavio imunom na formiranje dodatnih stereotipa o razlikama između "ovih i onih", "njih i nas".
Moje prezime je Skerbić. Tu kod nas u Hrvatskoj teško se pamti, pa onda valjda i zato teško izgovara.
Prezime je, naime, slovensko. U svom izvornom obliku ovo bi prezime na mjestu slova ć, trebalo imati "tvrdo" č, ali to slovo vremenom se negdje izgubilo, a s njim kao da su se izgubile i rastopile i sve druge uspomene vezane za tu slovensku obiteljsku genealogiju.
Da vam onako, bez okolišanja i ljudski objasnim - pa bilo me je uglavnom baš briga za one hladnjikave i čudnovate rođake mog supruga tamo negdje preko Sutle.
Još manje mi je padalo na pamet zamarati svoju kćerkicu podacima o tome kako je zapravo, po pradjedu rođenom Slovencu, pa onda i djedu Slovencu, dijelom i sama Slovenka.
Obiteljski nesporazumi davno su pokopani s mrtvim precima.
Naravno da nikada nisam ni slutiti mogla kako će mi jednoga dana kćerkica od samo osam i pol godina doći kući sa pozivnicom za put ... I to ni manje - ni više nego baš u Sloveniju!
Obzirom da se radilo o njezinom prvom nastupu u sklopu HGG - Vis, odlučili smo otputovati zajedno s njom.
Pa makar to bila i Dežela ! Jer priznajte, koji bi roditelj to propustio ...
Prije polaska sjetila sam se one narodne koja kaže da čovjek često sretne svoju sudbinu baš na putu kojeg je htio izbjeći.
Put u Sloveniju i natrag bio je dug. Za vrijeme vožnje pri povratku imala sam dovoljno vremena za sređivanje utisaka, a oni su bili tako daleko od svih Đurićevih i Pervanovih, Jacinih i Pahorovih filmova ...
Ti su , sada samo moji utisci, bili miljama udaljeni od svega onog što nam svakodnevno nameću politički, estradni, a ponekad i kulturni establišmenti sa svih strana.
Već pri prvom susretu s pohorskim puhačima bilo mi jasno da smo u kontaktu s običnim , skromnim i jednostavnim ljudima lišenim želje za moći bogatstvom, slavom ili intelektualnim prestižem...
Vidjela sam zagrljaje nekih naših glazbara sa njihovima bez ispraznih fraza i suvišnih riječi.
Još prije polaska doznajem kako ovo prijateljstvo naših glazbara i pohorskih puhača datira od 1998. I traje neprekidno sve do danas.
Predsjednik tadašnjeg KUD -a Lovrenc na Pohorju gospodin Stanko Šlag jednoga je ljetnog dana sjeo na terasu hotela Tamaris u Visu. Privučen taktovima glazbe koja je dopirala iz prostorije Hrvatskog doma na katu iznad , uspeo se stubama gore. Tu su naši muzikanti uvježbavali nastup.
Bio je to početak. Sve ostalo je povijest.Nastupila su uzajamna gostovanja naših glazbara u Sloveniji, a njihovih s Lovrenca kod nas.
Nakon ovih nekoliko dana provedenih u Sloveniji , u siječnju ove godine - među nama otočanima, pojavilo se pitanje kako ovim ljudima uzvratiti gostoprimstvo. Naše su mogućnosti skromne i ograničene. Hoćemo li im moći uzvratiti barem polovično? Boraveći u Sloveniji vrijeme smo provodili penjući se po Pohorju, vozili smo se žićarom, a viška dica vrištala su od sreće sanjkajući se na Rogli čitav dan. Obrazi rumeni poput žarulja blistali su im do ushićenja i sreće.
Šlag na tortu nije bio samo gostoljubivi domaćin i organizator gospodin Stanko Šlag, nego i publika koja se koncertnoj noći naših glazbara približila brojci od tisuću!
Toplina i veliko srce domaćina naveli su me da još jednom razmislim o stereotipima s početka ove priče.
O zamci generaliziranja u koju se prelako može uklizati.
O poruci koju mi je , zajedno se onom pozivnicom moje dijete unjelo u kuću.
Bilo je to nešto više od obične pozivnice za koncertni nastup, kao što je Hrvatska gradska glazba za mene, a vjerujem i sve nas otočane, nešto više od obične glazbe.
To je glazba u koju su utkani duša, mudrost, optimizam i snaga svih naših predaka koji kao da su opet s nama svaki put kad čujemo izvođenje njezinih prvih taktova.
To je dobar duh koji nas neče napustiti sve dok slijedimo njegove note.
Nematerijalna baština naših predaka sačuvana u gradskoj glazbi , osnovanoj još davne 1848. ima svoje nasljeđe vidljivo kao i sve opipljivo, baš kao što su opipljivi kamen, loza ili maslina. Onome tko zna slušati, onome tko zna osjećati...
Tijekom boravka u Sloveniji naši iz glazbe bili su počašćeni i mogućnošću leta s jednim pilotom - inače članom Puhače glazbe Lovrenca. Nekoliko njih odvažilo se na ovu avanturu, a mi manje hrabri promatrali smo ih s vrha Pohorja i mahali im čvrsto stojeći na zemlji.
"Ribe nek plivaju morem, ptice neka lete zrakom, a mi ljudi - stojmo čvrsto na zemlji" - uvijek mi je govorio moj barba pomorac. Je li uistinu baš tako? Ili je to opet još jedan u nizu nasljeđenih stereotipa ?
Dragi glazbari želim da prilikom idućeg posjeta Sloveniji svi prikupite jednaku hrabrost za let i neka novim svjetovima koji se, zahvaljujući vašim notama, otvaraju pred nama - doista samo nebo bude granica.
Neko bolje i drugačije nebo.
Nebo boje nade u susret čovjeka s drugim čovjekom, s njegovim prijateljima, s ljudima!
A možda i susret ponekih od nas i sa svojim korjenima ...
Jer kažu da krv ipak nije voda, zar ne?
-
travnja 30, 2014
Edit this post
“Pozdravljam također toplo i srdačno i sve one naše dobromisleće općinare, koji nijesu našeg mišljenja i naših težnja, ali su naše krvi i našeg roda, uvjeren da ćemo se svi naći uvijek složni kad se bude radilo o dobrobiti Visa, koja dobrobit nama svima bez razlike mora uvijek da lebdi pred očima.”
(Iz govora Ivanka Farolfija na sjednici općinskog vijeća Visa, 25. studenog 1936. godine)
Ivanko Farolfi, viški načelnik od 1936. do 1941. godine, a potom, nakon preseljenja u Zagreb , jedan od najvažnijih dužnosnika HSS-a i “desna ruka” Vlatka Mačeka, bio je gurnut u zaborav gotovo pola stoljeća. Danas je pak u široj javnosti poznat po sudjelovanju u Uroti Vokić – Lorković, čija je posljedica bila i njegova tragična smrt. Pomalo u sjeni toga je ostalo Farolfijevo ranije političko djelovanje na samom Visu, njegov utjecaj na rodno mjesto i promjene koje je tamo izvršio. Stoga je godišnjica njegove smrti prigoda za još jedno podsjećanje na tu značajnu osobu iz viške i hrvatske povijesti, ali i na čitavu, danas izumrlu, obitelj Farolfi.
Ivan Krstitelj Farolfi, zvan Ivanko, rodio se u Visu 14. srpnja 1892. godine, kao najstarije dijete Ivana Krstitelja i Ivke Farolfi . Obitelj Farolfi doselila se na otok Vis iz Venecije u prvoj polovici 18. stoljeća te kroz nekoliko generacija dala niz pripadnika koji su odigrali značajnu ulogu u razvoju Visa, posebno onom gospodarskom, s obzirom da su se uglavnom bavili trgovinom. Zanimljivo je da su prvi članovi obitelji koji su došli na Vis bili židovske vjere. Tako je u maticama zapisano je da se dana 24. lipnja 1727. godine u dobi od četrdeset godina pokrstio “Jacobus Abelus Iudeus ad lumen ueritatis Fidei catolice”, primivši imena Ivan, Pavao i Šimun te prezime Jakša – Farolfi. Pokrstila se i njegova žena Stella koja je uzela novo ime Marija Šimica te sinovi Abraham (novo ime – Antun), David (Petar) i Mojsije (Ivan Krstitelj). Isti dan, Ivan i Marija su se vjenčali u viškoj crkvi, a kumovi su im bili članovi plemićkih obitelji Jakša, Hectoreo i Lupis. Obitelj je kasnije iz svog prezimena izostavila dio “Jakša”, koje je dobila po svojoj kumovskoj obitelji, i od početka 19. stoljeća se naziva samo “Farolfi”. Prvobitno su živjeli na Kutu, ali nakon što su se obogatili, sagradili su novu, vrlo reprezentativnu, kuću na predjelu “Kalafotovo” u Luci. S vremenom su se rodbinski povezali s ostalim uglednim viškim obiteljima, tako da je Ivanko Farolfi bio u bliskom srodstvu, među ostalima, i s hvarskim biskupom Mihom Pušićem (1880-1972). Tijekom gotovo dva stoljeća svog življenja u Visu, Farolfiji su održali tradiciju da najstarije muško dijete u svakoj generaciji dobije ime “Ivan Krstitelj”. To je bio slučaj i s Ivankom Farolfijem.
Njegova majka Ivka (1871-1955) rodila se u Puli u obitelji austrijskog pomorskog časnika Ferdinanda Linarola, koji je bio podrijetlom iz Boke Kotorske, ali se nakon rođenja kćeri skrasio na Visu, odakle mu je bila supruga Antica Machiavelli.
Ivanko Farolfi je pučku školu pohađao u rodnom Visu, a gimnaziju na hrvatskom jeziku u Zadru. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zatim je kraće vrijeme boravio opet u Zadru, a potom se vratio Vis , gdje je radio kao javni bilježnik. 1922. godine oženio se s Ankom Bradanović – Domicinom (1895-1991), također iz ugledne viške trgovačke obitelji. Već u drugoj polovici 1920-ih politički se aktivirao kao član se u HRSS-a, odnosno kasnijeg HSS-a. Bilo je to razdoblje kraljevske diktature, kad je Visom dominirala Radikalna stranka pod vodstvom Ivana Ruljančića. Ona je poticala prijelaz težaka na pravoslavnu vjeru i oštro progonila političke neistomišljenike, među kojima se Farolfi ubrzo nametnuo kao vođa. Na državnim izborima 1935. godine bio je zamjenik dr. Josipa Berkovića, kandidata HSS-a za kotar Hvar.
Nakon što je na općinskim izborima u Visu 1936. godine uvjerljivo pobijedio HSS, osvojivši čak 21 od 24 vijećnika, Ivanko Farolfi je postao viški načelnik . To je bio i konačan kraj desetogodišnjeg razdoblja u kojem je viškom općinom vladala politička opcija vjerna centralističkoj politici beogradskih vlasti. Za njegove uprave, sređene su financije viške općine, koje su ranije bile u nezavidnom stanju uslijed zaduživanja prethodnih općinskih vlasti. U skladu s osnovnim postavkama HSS-a, posebna pažnja se posvećivala položaju težaka i ribara i popravljanju njihovih životnih uvjeta, naruđenih velikom gospodarskom krizom. Također, pokrenut je niz javnih radova, posebno na uređenju puteva, lučica, lukobrana i cisterni za vodu. Sagrađena je nova zgrada poljoprivredne zadruge na današnjem viškom pristaništu, a rasadnik palmi koji se tu ranije nalazio je preseljen na novu lokaciju.
Započeta je i gradnja Katoličkog doma u Visu, (nakon poratne nacionalizacije pretvoren u kino “Hrid”). Porušena je zgrada lučke kapetanije na viškoj rivi, čime je stvorena gradska šetnica u svom današnjem obliku. U Visu je u to doba djelovao i čitav niz hrvatski orijentiranih organizacija, od Hrvatske seljačke zaštite, katoličkog društva “Hrvatski junak”, Nogometnog kluba “Vis ” i drugih, osnovanih da budu protuteža društvima koje su osnovale ranije viške projugoslavenske vlasti. Nova politička strujanja u općini bila su vidljiva i po tome što je HSS-ova općinska uprava odbila naći smještaj za pravoslavnog svećenika u Visu, a isto tako je odbila financijski podržati tiskanje knjige Grge Novaka o povijesti Visa, smatrajući ga režimskim čovjekom.
Započeta je i gradnja Katoličkog doma u Visu, (nakon poratne nacionalizacije pretvoren u kino “Hrid”). Porušena je zgrada lučke kapetanije na viškoj rivi, čime je stvorena gradska šetnica u svom današnjem obliku. U Visu je u to doba djelovao i čitav niz hrvatski orijentiranih organizacija, od Hrvatske seljačke zaštite, katoličkog društva “Hrvatski junak”, Nogometnog kluba “
Farolfi je svoju političku trezvenost, pa i ljudskost, naročito pokazao u travnju 1941. godine, kada je tijekom dva tjedna u razdoblju između raspada Kraljevine Jugoslavije i dolaska talijanske vojske na otok spriječio izbijanje kaosa u Visu i zajedno sa svojim pomoćnikom Petrom Vojkovićem, zapovjednikom Hrvatske seljačke zaštite, održao red i mir u mjestu. Neki ekstremniji pripadnici pokreta su tada predlagali da se uhapšeni Višani projugoslavenskog opredjeljenja, koji su su bili zatvoreni u Batariji, svi postrijeljaju, a njihov vođa Ruljančić javno objesi. Farolfi je odugovlačio s odlukom, znajući koliko bi ikakva osveta nad političkim protivnicima trajno zatrovala odnose među Višanima. Na koncu su svi zatvorenici bili pušteni na slobodu.
Na funkciji načelnika ostao je do svibnja 1941. godine, kada su potpisani Rimski ugovori, kojima je otokVis postao dio Mussolinijeve Italije. Ubrzo nakon toga, napustio je Vis na osobni poziv Vlatka Mačeka i preselio se u Zagreb , gdje je radio kao odvjetnik. Postao je tajnik ratnog vodstva HSS-a, a kad je Maček pritvoren od strane ustaških vlasti, s još nekoliko stranačkih suradnika preuzeo je vodstvo čitave stranke. Uspostavio je veze s višim časnicima oružanih snaga NDH, a također, zajedno s Ivom Krbekom, vodio je u siječnju 1944. pregovore s predstavnicima partizanskog pokreta o mogućnosti njihove suradnje s HSS-om. U ljeto 1944. bio je opunomoćenik stranke u pregovorima s ministrima u vladi NDH, Antom Vokićem i Mladenom Lorkovićem. U to doba već je postalo jasno da se bliži poraz Hitlerove Njemačke, s čime bi i daljnje postojanje neovisne hrvatske države postalo upitno. Stoga je glavna tema pregovora bila detaljna razrada plana kojim se trebalo osigurati mirno povlačenje Ustaša s vlasti i prelazak NDH na stranu Saveznika. Nakon javnog razotkrivanja Urote Vokić – Lorković, zajedno s njenim ostalim sudionicima, početkom rujna 1944. godine bio je uhićen i Farolfi. Prvo je bio zatvoren u Koprivnici, a potom u kaznionici u Lepoglavi. Tamo je obolio od trbušnog tifusa, no do zadnjeg trenutka se nadao oslobođenju, bilo od strane ustaških vlasti, čiji se pad već nazirao, bilo od nadolazećih partizanskih jedinica. Zatvorenici su počeli sumnjati u sretan ishod događaja tek krajem travnja 1945. godine, kad su ustaške jedinice započele bušiti zidove kaznionice i postavljati eksploziv u njih, bez da su dale ikakvu obavijest zatočenicima o njihovoj daljnjoj sudbini.
Ivanko Farolfi je ubijen pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima vjerojatno u noći između 30. travnja i 1. svibnja 1945. godine, zajedno s Ljudevitom Tomašićem iz HSS-a te ministrima Vokićem i Lorkovićem. Partizanske jedinice, koje su nakon zauzimanja Lepoglave pretražile zatvor, našle su samo mrtva tijela u ćelijama. Nikad nije utvrđeno tko je točno donio odluku o njihovom smaknuću, odnosno da li je bila riječ o zapovijedi iz najužeg ustaškog vrha ili o samovoljnoj odluci nekog pojedinca, koji pri povlačenju nije htio ostaviti za sobom potencijalno nezgodne svjedoke. Gotovo svi preživjeli ustaški dužnosnici su kasnije iz emigracije tvrdili da su zatvorenici iz Lepoglave trebali biti povedeni u povlačenje zajedno s njima ili oslobođeni, a krivnju za njihovu smrt su svaljivali na nekog drugog.
Farolfijeva udovica, među Višanima poznata kao “Šjora Anka”, po završetku rata uzalud ga je čekala na rodnom Visu, još uvijek se nadajući da će se vratiti živ iz zatvora. Službeno je bio proglašen mrtvim od strane novih komunističkih vlasti tek sredinom slijedeće, 1946. godine. Predsjednik HSS-a, Vladko Maček, koji je nakon Drugog svjetskog rata izbjegao u SAD, iznimno je cijenio Farolfija. To se vidi i iz njegovih zapisa, u kojima Maček piše da je Farolfijeva prerana smrt bila tragedija ne samo za HSS, nego i za hrvatsku politiku uopće, jer bi se sav njegov značaj i talent potpuno vidio tek da je još poživio.
Na funkciji načelnika ostao je do svibnja 1941. godine, kada su potpisani Rimski ugovori, kojima je otok
Ivanko Farolfi je ubijen pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima vjerojatno u noći između 30. travnja i 1. svibnja 1945. godine, zajedno s Ljudevitom Tomašićem iz HSS-a te ministrima Vokićem i Lorkovićem. Partizanske jedinice, koje su nakon zauzimanja Lepoglave pretražile zatvor, našle su samo mrtva tijela u ćelijama. Nikad nije utvrđeno tko je točno donio odluku o njihovom smaknuću, odnosno da li je bila riječ o zapovijedi iz najužeg ustaškog vrha ili o samovoljnoj odluci nekog pojedinca, koji pri povlačenju nije htio ostaviti za sobom potencijalno nezgodne svjedoke. Gotovo svi preživjeli ustaški dužnosnici su kasnije iz emigracije tvrdili da su zatvorenici iz Lepoglave trebali biti povedeni u povlačenje zajedno s njima ili oslobođeni, a krivnju za njihovu smrt su svaljivali na nekog drugog.
Farolfijeva udovica, među Višanima poznata kao “Šjora Anka”, po završetku rata uzalud ga je čekala na rodnom Visu, još uvijek se nadajući da će se vratiti živ iz zatvora. Službeno je bio proglašen mrtvim od strane novih komunističkih vlasti tek sredinom slijedeće, 1946. godine. Predsjednik HSS-a, Vladko Maček, koji je nakon Drugog svjetskog rata izbjegao u SAD, iznimno je cijenio Farolfija. To se vidi i iz njegovih zapisa, u kojima Maček piše da je Farolfijeva prerana smrt bila tragedija ne samo za HSS, nego i za hrvatsku politiku uopće, jer bi se sav njegov značaj i talent potpuno vidio tek da je još poživio.
Kako Ivanko Farolfi nije imao djece, a bez muških potomaka su ostale i obitelji njegovih stričeva Ante i Vicka, to prezime se ugasilo. Međutim, njegove političke stavove, a kao posljedicu toga, i sličnu stradalničku sudbinu, naslijedio je Jozo Ivičević Bakulić (1930 – 2008), sin njegove sestre Antice, udane za viškog liječnika dr. Franu Ivičevića Bakulića. Kao glavni tajnik Matice Hrvatske tijekom Hrvatskog proljeća, osuđen je 1972. na pet godina zatvora (smanjeno na četiri godine), od kojih je dvije izdržao u Lepoglavi, zatvoru gdje je ubijen i njegov ujak.
GORAN MLADINEO
UREDNIČKI DODATAK:
I za kraj moj mali, skromni urednički dodatak ovom Goranovom trudu i inicijativi da se prigodno obilježi godišnjica smrti Ivana Farolfija :
Dok sam fotografirao kuću Farolfijevih i spomen ploču naišao je viški težak Marko Poduje - Veli. Pitam ga, sjeća li se Farolfija. Naravno, smije se Marko (r. 1929.). Farolfi je uvijek nosio štap, vrtio ga i lupkao bi se njime po leđima.
- Bio je advokat i funkciju načelnika je obnašao volonterski. Ne znam je li se baš u ovoj kući rodio. Oni su iz Kuta doselili na Luku. Kad je Farolfi 1941. napustio Vis meni je bilo 12 godina. - priča Marko.
- Bio je advokat i funkciju načelnika je obnašao volonterski. Ne znam je li se baš u ovoj kući rodio. Oni su iz Kuta doselili na Luku. Kad je Farolfi 1941. napustio Vis meni je bilo 12 godina. - priča Marko.
Nekako mi se Veli baš uklopio u ovaj post, zar ne?
N.K.
-
travnja 27, 2014
Edit this post
Gustirna! Ma koja gustirna!!! Mnogi se sjećate one velike, betonske slivne površine povrh Kuta koju je agresivna viška flora gotovo potpuno bila osvojila, mnogi su i povirili u bucol koji nije bio zaključan...
Sve je to bilo zapušteno u najširem značenju te riječi. Tako je bilo do nedavno dok se viški poduzetnik i vizionar Slavo (Slavomir Rafanelli) nije uhvatio posla.
Zašto vizionar? Pa, o vodi se radi. Vodi koja je sve skuplja, koje sve više nedostaje u svijetu, vodi bez koje nema života, koja će i požar ugasiti (ne dogodilo se da zatreba!)...koja napaja žednu zemlju. A i limuni su blizu, tu preko puta...
Kako god, betonski plato je sada uredan; bez friži, bez raslinja... Nakon toga je osvojena i unutrašnjost gustirne. Čovječe! Radi se o impozantnim dimenzijama.
Piše Slavo na svom FB profilu, 28. ožujka:
https://www.facebook.com/
Danas intrali u gustirnu,mirokul od gustirne.Gustirna imo tri prostorije.Ovo je parvo i nakon ciloga dona lavura vako je.
Pa navodi dimenzije koje nameću pitanje - ima li koja veća gustirna u Dalmaciji?
Pjaceta-Pjovet-Dota:površina 2180 metara kvadratnih.
Cisterna-Gustirna :sveukupna površina 180 metara kvadratnih.Visina 4,80 metara.
Kapacitet:87,4 vagona ili 874 kubika ili 874,000 litara vode.
Dogovorili smo susret kod gustirne. Radi reportaže... Bit će još zanimljivosti.
Tekst: Nikola Kežić
Foto: Slavomir Rafanelli
Pretplati se na:
Postovi
(
Atom
)
Oznake
Adsense
aerodrom
Anatomija otoka
Anči Fabijanović
Anela Borčić
ankete
apartmani vis
arheologija
arhitektura
baština
BaVul
bike video
Biševo
blog
blogosfera
boćanje
Bogoljub Mitraković
Boris Čargo
Boško Budisavljević
brodovi
crkva
crna kronika
čestitke
Češka vila
dizajn
Dobrila Cvitanović
Dom starih
don Ivica Huljev
don Milan Šarić
Don Paulin
Draga Vojković Cepotova
društvene mreže
Dunja Bezjak
ekologija
estrada
fešte
film
Firefly 8SE 4K
flora
foto vremeplov
fotografija
fotomontaža
galeb
gastro
generacije
glazba
Goran Mladineo
grad
grad-objave
gradonačelniik
gradonačelnik
Gradsko vijeće
Hajduk
HEP
HGG Vis
hoteli Vis
HPD Hum
Hrvati u svijetu
Hrvatska
Hrvatska zora
humanitarne akcije
humor
HVIDR-a
in memoriam
Ivica Roki
Ivo Radica
Iz drugih medija
Jakša Fiamengo
jedrenje
Joško Božanić
Joško Repanić
Kalambera
kalendar
kartanje
kazalište
kino
književnost
Komiža
komunala
korona
košarka
kriket
Kućani
kućni ljubimci
kultura
Kut
laptop Acer
latest
Lavurat za poja
likovna umjetnost
limuni
logo
lokacije
ljudi
m/t Lastovo
Mamma mia 2
Matica hrvatska
medijski ponedjeljak
Metković
mladi
Modra špilja
more
MUP
najava događanja
najave
naslovnica
Natalia Borčić
Nevio Marasović
Nikola Kežić
Nikša Sviličić
NK
NK VIS
nogomet
Norway
novo
obrazovanje
oglasna ploča
oglašavanje
oružje
osmrtnice
osobno
OŠ Vis
otoci
otok
otok Vis
pčelarstvo
Petra Kapor
planinari
ples
Podšpilje
poklod
Pokret otoka
polemike
politika
poljoprivreda
pomorci
portret
posao
povijest
poznati
priroda
promet
promo
Prostorni plan
PROVISLO
Ranko Marinković
razgovor
reportaža
restoran "Val"
restorani-konobe
ribe
Rodoslovlje
Rogačić
ronjenje
Rukavac
Siniša Brajčić
Slavomir Raffanelli
slider
slider2
sobe
Split
sport
Srebrna
Srećko Marinković
SŠ AMK
stare kartoline
Stipe Vojković
svijet
škola
škrinjica
Tihana Skerbić
time lapse
tradicija
trajekti
trčanje
turizam
udruga Svima
unučica
urbanizam
USA
uvale
veja
Veljko Mratinić Brojne
VERN'
Vesna Bučić
video
video razglednica
video vijesti
vijesti
vijesti vis
vinogradarstvo
Vis
viški govor
viški plivački maraton
vjenčanja
Vjerni Visu
Vodovod i odvodnja
vrijeme
vrtić
Vukovar
zabava
zanimljivosti
zdravlje
zdravstvo
Zima na otoku
znamenitosti
Ženaglava
životinje
žutilo
Popularni postovi
-
Kad na Vis ne bi doseljavali ljudi iz ostatka Hrvatske, BiH i svijeta i kad bi na otoku kao jedini pokazatelj vrijedio vitalni indeks (broj ...
-
I prije nego sam ušao u Kulturni centar na predstavljanje knjige poezije već su mi se oči i objektiv fotoaparata nauživali poezije same...
-
Sed ut perspiciatis unde omnis iste natus error sit voluptatem accusantium doloremque laudantium, totam rem aperiam, eaque ipsa quae ab...
-
Sed ut perspiciatis unde omnis iste natus error sit voluptatem accusantium doloremque laudantium, totam rem aperiam, eaque ipsa quae a...
-
Sed ut perspiciatis unde omnis iste natus error sit voluptatem accusantium doloremque laudantium, totam rem aperiam, eaque ipsa quae ab i...
-
Poznato je da su objektivi skupi, a širokokutni su uvijek u trendu, posebice kod snimanja interijera, soba, apartmana, vila... Podrazumijeva...
-
Na Kutu, nasuprot restorana Val, otvorena je nova butiga u kojoj se nudi piće, gulošćine, suveniri... I još p...