Tko može neka svrati u kultnu zagrebačku galeriju na izložbu Natalie Borčić "Čuvari putovanja". Utorak navečer (17. travnja 2018. godine), u 19h. Zagreb, ulica kralja Zvonimira 58, Galerija Karas
Nakon slikarskih ciklusa „Dodir“ i „Samo sa sobom“ slijedi ciklus „Čuvari putovanja“ koji je nastavak na prethodne, ali i promjena te pomak u fokusu slikarice Natalije Borčić. Svima im je zajednički intimizam, slikarska meditacija koja uspostavlja odnos prema vanjskome svijetu koji se manifestira u unutarnjemu i korespondira s njim te individualan odnos prema bojama i slikarskoj površini. Borčić svoje slikarske motive: akt i antikne novčiće, kao i amfore koje ovom prilikom nisu izložene, povezuje s putovanjem. Iako bi se moglo pretpostaviti da je putovanje predočeno ljudskim tijelom putovanje primarno tjelesne naravi, s njim je ipak povezanija suštinski važnija emocionalna i duhovna spoznaja koju je slikarica likovno predstavila vlastitim aktom, temom prisutnom i u ranijim ciklusima. Tijelo je predstavljeno u nedefiniranome prostoru, s mnogo prigušenijim tonovima, gotovo zemljano-crvene boje. Za spoznaju o vlastitu životnome putu jednako je važno biti fizički svjestan sebe jer tijelo, poput hrama, čuva dušu čovjekova putovanja.
Akt, odnosno tijelo i novac, motivi su koje autorica povezuje u ulozi „čuvara energije života“. Pogled na tijelo pogled je na „čuvara duše“. Motiv novaca ili kovanica koje prikazuje, od drevnih vremena uporabnih predmeta moguće je shvatiti široko. U djedovoj staroj škrinji s novčićima Borčić nalazi antikni novčić s likom božice Veste, čuvarice ognjišta, što je potiče na razmišljanje o odnosu između svetoga i materijalnog. U antici se vjerovalo da lađar Haron dušu prevozi preko rijeke Stiks u Had, a novac „služi“ za plaćanje ove usluge.
Uz primarnu novac ima i antiknu vrijednost, vrijednost vremena, a bez komponente vremena putovanje nema smisla. Novac oduvijek ima snažnu energiju, ali je konotacija koja se veže uz njega često negativna. To je i zbog toga što čovjek ono što treba umjereno koristiti: tijelo ili blago u amforama... često zloupotrebljava i ne poštuje njihovu primarnu vrijednost – osiguravanje egzistencije. U tome nam smislu umjeren odnos danas predstavlja ideal jer potreba za novcem, kao i odnos prema tjelesnosti, ukazuju na razlike među ljudima. Slikajući novčiće Borčić, međutim, uviđa i njihovu drugu dimenziju, dakle ne isključivo uporabnu, nego onu likovnu. Uočava ih slikajući njihove motive poput pejzaža, biljki ili životinja: cvijeća, listova, leptira, školjki, meduza, hobotnica… ili pak figurine Willendorfske Venere. Ono čime se itekako ističu motivi na slikama antičkih novčića jesu njihove boje, način na koji su obrađeni u suodnosu živih i ugašenih boja, a oblicima gotovo da impresionistički trepere te stvaraju slikarske teksture do naznaka materičnosti. Naročito je dojmljivo promatrati novčiće na većim formatima na kojima se polako oslobađa opisivanja motiva, zbog čega upravo na tim prikazima prepoznajemo kako njezin senzibilitet prema bojama otkriva na slikama univerzalne forme kakve uočavamo u prirodi. Tako se u likovnome ogleda dijelom i kozmička dimenzija (veće u manjemu) koju nosimo u sebi, a osvijestimo je ako zaista putujemo, tražimo, ili u primjeru Borčić, slikamo. Je li to moguće pronaći čak i u motivima novaca?Nevenka Šarčević
Nema komentara
Objavi komentar