Martin je tražio podatke o svojim korijenima i rodbini u čemu nije imao sreće budući ga živući rođaci nisu toplo primili...Možda su se bojali da nije doša tražit dil... Kako god, ovu fotografiju sam dobio e-mailom od jednog potomka ove brojne obitelji, a Martina se uvijek sa zahvalnošću prisjetim jer je tijekom domovinskog rata ponudio da će me s obitelji primit kod sebe u SAD bude li trebalo... A nisam nešto posebno učinio za njega osim što sam mu bio pri ruci kao čovjeku koji u toj dobi prvi put dolazi u nepoznatu sredinu, ne zna jezik, prilike... Tada stranci i nisu mogli dolaziti na Vis osim uz posebno odobrenje.
Dok je mogao pisati redovito se javljao, a za Božić bi poslao po 100 - 200 dolara za klince.
Posljednje pismo stiglo je 1996. godine, a 10 godina poslije putem interneta sam slučajno naišao na potomka njegova brata koji me izvjestio da je Martin umro 2006. godine. Počivao u miru Božjem!